Izlet na Kornate, Telašćicu i Sali

U sklopu susreta CIB-a bilo je predviđeno nekoliko izleta radi upoznavanja prirodnih i kulturnih ljepota našega kraja i zemlje koju su naše gošće došle posjetiti. Prvi organizirani izlet bio je svojevrsno „brodočašće“ na Kornate, točnije u Park prirode, zaljev Telašćicu, na južnom dijelu Dugog otoka, te u poslijepodnevnim satima u mjesto Sali, gdje su prisustvovale sv. misi na starocrkvenoslavenskom jeziku.

Osvanuo je i taj dugo očekivani dan 3. rujna 2009. Jutro je bilo malo svježe, vlažno, južina i djelomično oblačno. Polazak je bio u 8 sati s velikog mola na Novoj rivi. Doručak, skupljamo se. Ja i mlađarija Anita, Katarina, Marija i s. M. Josipa uzimamo popudbinu, košare s hranom i pićem i ostalim potrebnim za putovanje. Skupile smo se na vrijeme sve na rivi, čekamo naš brod, pozdravljamo se s Dobro jutro na svim jezicima, a naše gošće na hrvatskom. Ja sam malo zabrinuta kakvo je vrijeme dolje u Salima. Zovem brata i raspitujem se. On me smiruje da ima malo juga i naoblake, ali će se to razvedriti i nema bojazni za kišu, a što se vjetra tiče, nije jak i bit će nam ugodno, ne će biti vrućine i prejakog sunca.

Brod nam je stigao, pozdravljamo kapetana i gospođu Jasminku, našu voditeljicu, ukrcavamo se u brod i krećemo. Gđa Jasminka na engleskom obavještava o putovanju, koliko će otprilike trajati, kaže da smo za dva sata na odredištu u uvali Mir gdje se nalazi slano jezero i prekrasno se vidi Jadransko more. Proći ćemo uz niz otoka većih i manjih, koji skupa čine jedan arhipelag nazvan Kornati, koji su proglašeni Nacionalni park. Naše odredište je zaljev Telašćica, nekada dio Nacionalnog parka Kornati, a kasnije izdvojena kao Park prirode s jedinstvenim slanim jezerom i prekrasnim malim uvalama, krškim poljima i brdima. Nakon ovog uvoda naša časna majka Anastazija okuplja nas i najavljuje da ćemo ovo putovanje početi molitvom, pjesmom u čast one koju vjernici od davnine časte i nazivaju Zvijezda mora. Himnom Zdravo Zvijezdo mora na starom ugljanskom napjevu započinjemo ovo putovanje po našem lijepom moru. Sestre su se opustile, pričaju, fotografiraju, pitaju. Gledaju prema Preku, Školjiću, Ošljaku (Lazaretu), Kalima.

Idemo prema prolazu u Ždrelcu, jer tuda nam je bliže. Razgovaram do Kukljice malo s majkom Franciskom iz Dinklagea, kod koje smo ja i s. M. Katarina bile gošće u listopadu prošle godine na europskom susretu mladih benediktinki.

Malo prije Kukljice pridruži nam se gđa Jasminka, pa ju upitah da li idemo baš direktno u Mir, odgovori mi potvrdno. Upitah može li se malo promijeniti plan jer imamo vremena, pa da se prođe kroz Velu Proversu, da vide malo lanternu Sestrice, Taljurić, Garmenjake i„stene“ s donje strane. „Sestro, odakle ste vi?“, upitala me. „Iz Sali“, odgovorih. Nasmijemo se obje i reče da će pitati kapetana jer se boji zbog puno vjetra što ga ima “doli”. Dobro, vidjet ćemo, i nastavimo pričati o Kukljici i Zelenoj punti, sada velikom turističkom naselju. Nekad se ta punta, kako su pričali Kukljičani, zvala Zaglav i bila je crkveno vlasništvo (nacionalizirano nakon 1945.), a prve borove posadio je tadašnji župnik Padelin, koji se uz pastoralni rad bavio botanikom. Često se zbog tih borića sukobljavao sa župljanima jer su mu puštali blago koje bi pojelo mlade vrhove stabalaca i ona nisu više mogla rasti. Nakon jednog sukoba s nekim mještanima dobio je premještaj na Božavu, gdje je također na crkvenom zemljištu na jednoj punti nastavio saditi borove i danas je i tu hotelski kompleks, a jedna endemična biljka koja raste po „stenama“ u Telašćici i Kornatima nazvana je po njemu Contesia Ragusia Padelini.

Nastavljamo prema Vodi prolazeći uz Blagdanov Školjić s lijeve strane, mali otočić pun kamenja s kojega su more i kiša isprali zemlju na kojoj je nekada u ogradicama rasla dobra djetelina. U Vodi je crkvica Gospe od Sniga, gđa Jasminka objašnjava našim gošćama povijest te crkvice kada se i kako tu slavi sv misa, a jarbol koji postavljen sa strane potječe s Papine gajete . Napominjem joj da je bio stari običaj da se pri prolazu uz ovu crkvu treba križati, a muški bi i skidali kape i križali se. Na molu ispred crkve su usidrena tri velika broda koji rade na produbljenju ovog prolaza.

Kapetan smanjuje brzinu i brod polako ulazi u tjesnac, prolaz između Ugljana i Pašmana. Kapetan iskusno prolazi između oznaka kuda može proći, a ja napuštam donju palubu i penjem se na gornju, sada ulazimo u „moje“ vode. Idemo lijevo, na vjetar koji i nije baš tako jak. Proći ćemo uza Lavdaru, otok mojeg djetinjstva i mojih snova. Na gornjoj palubi je majka Zoa iz Engleske, uživa u moru, suncu i otocima. Pita me koji su ovo otoci pred nama. Govorim joj da je ovo moj kraj i da smo upravo prošli s desne strane uz otočić Karantun na kojem je signalni svjetionik. Tamo dalje s desne strane je otok Iž, koji je naseljen, ispod njega Krknata, a pred nama je cijelom svojom dužinom od 52 km Dugi otok sa svojim malim mjestima. Ovo što se vidi u daljini pred nama je moje rodno mjesto Sali, kamo ćemo poslijepodne navratiti. Sad se čini da je ovo sve jedan otok, ali kad dođemo bliže, vidjet ćete još nekoliko manjih otoka: Tukošćak, Mrtovnjak i pred nama Lavdaru, a naprijed lijevo su Sit, Skala, Balabra, Gangarol. Na Lavdari moja obitelj ima imanje, plantažu maslina i pašnjaka, ali na žalost ovaca više nema. Otok je dobio ima po kamenju i kamenolomu na njemu još od starine od rimskog vremena, prije 2000 god., od Lapidarium kroatizirano Lavdara. Zvoni mi mobitel, ispričavam se i javljam, Pero je, i pita gdje smo. „Prošli smo Ždrelac i plovimo doli, proći ćemo zgora Lavdare“, odgovaram. „Ja sam na Lavdari”, odgovara on, “ako ste blizu, mogli bi navratiti čas do mene.“ „Ma ne možemo, još nam je bar 20 minuta do Lavdare, javit ću ti se kad budemo ozgora prema vratima od Vele i Male Lavdare.“ Sestre dolje mole Jutarnju, a ja molim i zahvaljujem na svoj način, molim za sve naše pokojne ribare i težake koji su prolazili ovim morem, za sve poginule, za one Kukljičane koje je jugo potopilo s leutom punim lavdarskog kamena, za ona dva Bibinjca koji su prije nekoliko godina ovdje negdje nastradali i za sve one znane i neznane ljude koji su ovuda stoljećima prolazili. Još me netko zove. To je Dolores, koja također pita “di smo”. “Sad smo zgora Lavdare.” On nastavlja :“Znaš li da imamo sprovod u 16.30 sati?“” Znam”, odgovaram. Dobro, javit će se poslije.” Zovem ponovno brata, ali on je već u Salima. Silazim načas dolje, a sestre se časte sendvičima i pokazujem našoj časnoj majci i sestrama Velu i Malu Lavdaru jer smo prošli kroz „vrata“, tj, između obje. Ovdje su pozicije „dobre pošte“ za ribolov, ovdje pa naprijed oko Abe, Glavoča, Broskvenjaka, tu su se lovile manule, lignje i druge dobre ribe. Madre me gleda, smiješi se i nudi sendvičem, zahvaljujem i vraćam se gore na palubu, pokazujem majci Zoi Abu, Buči, i Katinu, koja ja između Dugog otoka i Kornata. Kažu stručnjaci da joj je ime dano po funkciji (lat. catena = lanac) kadena, karika u lancu koja spaja u ovom slučaju Dugi otok i Kornat. Evo, ipak ćemo vidjeti dio Kornata. Prolazimo kroz Velu Proversu i gledamo na Katini s desne strane u uvalici je Berentinovih-Šešeljinih gostionica „Kod Mare“, a evo s lijeve strane je Špraljina “Suha punta” (to su naši Dugootočani-Zaglavci), a dalje po Kornatima zemlju drže stanovnici Murtera i nešto u Vruljama i Kravljačici Saljani, obitelj Basioli i Filipi, a Telašćica je saljska. Od Vele Proverse idemo naprijed, juga je malo više, more je otvorenije, “doli” pred nama je Kulf (lokalni naziv za otvoreno more), ali ga djelomično zaklanjaju otoci Sestrice, na jednoj Sestrici je veliki svjetionik, lanterna Tajer, kako je domaći zovu. Ostaju nam s lijeve strane kornatski otoci Aba Vela i Mala, Dragunara i Šilo, a mi idemo pravo prema Taljuriću (tal. tagliera = daska za sječenje mesa).. To je jedna kamena hrid koja je nekad vjerojatno bila otok, ali su more i vjetar, ali i ljudska ruka učinili da je sada ravna, bez zemlje ili raslinja, postaja za galebove i ronce. Često je prekriven velikim morem, pa se ne vidi i stoga je strahovito opasan za neiskusne nautičare. Potpuno je gol i bez vegetacije, pa se među ribarima za pravog lažova kaže „da je ubrao štap na Taljuriću“. „Stene“ južnog dijela Dugog otoka i još nekih otoka u vanjskom nizu Kornatskih otoka nastale su potresom, ali su na nekim pozicijama i ljudi učinili svoje vađenjem kamena. .Od Taljurića pogled puca na Garmanjake i „stene“, klifove Dugog otoka koje djeluju impresivno. Žalim što ima vjetra jer bih inače zamolila da idemo do Garmenjaka da vide i njihove „stene“, klifove s udubljenim „garmama“, tj. rupama u stijenama po kojima su nazvani ti otoci Garmenjak Veli i Mali.

Od Taljurića zaokret uz Puntu Belvedira, na kojoj se dobro vidi kako se nekada vadio kamen. Ovaj naziv je dijalektizam od talijanskog belvedere, što znači vidikovac. Prolazimo više uz kraj, tako da već osjećamo miris borove šume i mediteranske makije. Ulazimo u uvalu Telašćica. Što dalje ulazimo unutra, otvaraju nam se novi vidici i pogled na prostranu uvalu s razvedenom obalom, hridima i uvalama. Duga je oko 8 km, a na najširem mjestu široka 2 km Prolazimo uz uvalu Kobiljak, Strižnu, evo i Buhaja, još zaokret za ovu puntu i evo nas u uvali Mir. Veliku Telašćicu čine: luka Telašćica, uvala Tripuljak, uvala Fafarikulac. Ove su uvale zaklonjene svojim izduženim rtovima (puntama) tako da nalikuju jezerima, otuda i naziv za cijelu uvalu (lat. Tri lagus, tri jezera, odatle Telagus i kroatizirano Telašćica). Ulazimo u uvalu Mir prozvanu tako po obližnjem slanom jezeru. Ona je zaklonjena od juga (a cijela je Telašćica zaklonjena od bure), ulazimo u bonacu i tišinu. Nema još drugih brodova, kapetan smanjuje gas, a cvrčci nam pjevaju dobrodošlicu.

Pristajemo uz betonski mulić i časna majka Anastazija objavljuje da smo stigle na odredište, slobodne smo do 13 sati, kad će biti ručak u restoranu od Parka, možemo šetati, plivati, odmarati se, moliti, uživati u prirodi. Voditeljica gđa Jasminka im je zatim prevela i rekla im što je zanimljivo pogledati: slano jezero Mir, stijene i klifove ili, kako ih lokalno stanovništvo naziva, „stene“. Iskrcavamo se, odvajamo i grupiramo. Na obali nekoliko magaraca čeka komadić kruha, netko im daje pa se guraju i idu neko vrijeme za nama: s. Tarziciji se čini da su mali ovi magarci, manji od njihovih vlaških. Smijemo se i idemo prema jezeru s. M. Tarzicija, s. M. Valburga, Marija i Željka i ja, a za nama zaostaje s. M. Benedikta.

Jedna grupica već se vraća s jezera, to su naše djevojke, Anita, Katarina, mala Ivona i s. M. Vekenega, koje su se htjele kupati ali su se bojale dubine jezera. Stižemo na jezero, prekrasan pogled, netko nam maše nedaleko s a obale – to je naša s. M. Adalberta pronašla lijepo mjesto da sjedne i moči noge u moru, naše gošće iz Koreje i Kanade sjede na klupici u hladu i udišu čisti morski zrak, uživaju u pogledu i tišini. Mi odlučismo ići malo dalje prošetati i potražiti zgodno mjesto za odmor i molitvu. Šetnja kroz borovu šumu i potraga za lijepim mjestom odvela nas je podaleko na donju stranu prema Prisiki, gdje se nalaze ostatci nekih zidova ili, kako naši ljudi kažu, „mirina“, a otuda je i jezeru ime Mir. Našle smo zgodno mjesto gdje su s. M. Tarzicija i s. M. Valburga močile noge. Malo smo se šalile, a onda smo počele moliti krunicu. Kasnije je naišla i gđa Jasminka pa nam se pridružila. U podne smo završile i odlučile napraviti šetnju oko cijelog jezera jer smo već bile skoro na polovici. Šetnja nije bila baš ugodna za s. M. Valburgu jer je na gornjem dijelu obala bila strmija i stjenovitija bez uređene staze. Netko me zvao na mobitel. M. Anselma poručuje da se s. M. Benedikta izgubila. Zvala nas je, ali nikoga od nas nije mogla dobiti već samo nju u gradu, pa je ona zvala madru da je pođu potražiti. Kažem joj da je Benedikta s nama došla na jezero i da smo mislile da se ona ono malo prije kupa u njemu. Da, rekla mi je tad s. M. Valburga da je ona otišla na suprotnu stranu od nas. Pokušavam zvati Benediktu i javi mi se, zaključujem da je na ovoj strani kad se tako jasno čujemo, reče da ne brinem da su već krenuli službenici Parka po nju. “Dobro, neka te što prije nađu.” Dolazimo nakon pola sata pješačenja do broda i Benedikta je već tu, skupljamo se i idemo polako na ručak, koji je malo pomaknut u 13.30 sati. Malo smo pričekale dok su oslobodili stolove i zatim smo mi na terasu zasjele. Poslužili su nam ručak: salatu od kupusa, pečenu skušu i pečeno meso-kotlet, kuhani (lešo) krumpir, a piće je bilo naše i još su oni dodali vodu. Oko nas se vrti neki čovjek, gledam bolje tko je ovo, poznajem li ga, kad je progovorio: “Di je ona što vam se izgubila?“ prepoznajem, to je Goran Milin – Smat. Njega nisam vidjela evo otkada sam u samostanu. Dok smo ručale, sjedio je sa strane, kasnije se približio i na engleskom upitao našu časnu majku Anastaziju odakle smo. Ona mu je smiješeći se odgovorila da s nama može govoriti i hrvatski i stala nabrajati odakle nas tu ima. S. M. Vekenega je, kad je ona završila nabrajati strane zemlje, prihvatila da nas ima i iz Bosne, Koprivnice, Zadra, a na kraju, kad je ona završila, ja sam potiho nadodala da nas ima i iz Sali. On je odmah burno reagirao, skočio na noge i došao pozdraviti me pruživši mi ruku. Kasnije je ispričao kako smo se družile u osnovnoj školi ja i njegova sestra Marija, a naglasio je majci Anastaziji moje ribanje, pretjerujući s hvalama. Počastio nas je kavom koju je posluživao moj rođak Zoran Burin – Zoki, s kojim sam izmijenila sjećanja iz djetinjstva kad sam stanovala kod njih i on se brinuo o meni. Još smo malo posjedili, a onda smo išli pogledati „stene“ i polako se približilo vrijeme odlaska. Zaustavljali su me poznati mještani, pozdravljali smo se, malo popričali. Tu sad rade većinom iz moje generacije. Lijepo se susresti poslije puno vremena i popričati, čuti njihove radosti i žalosti. Idemo na brod, zovu me Nera i Roland, oni prodaju suvenire i sladoled. „Eto snalazimo se, ljeti smo tu, a zimi se bavimo poljem i ribarstvom“, pričaju o svom životu. Preporučuju se u molitve, posebno njihovu malu djevojčicu koja ima teškoće u razvoju. Pozdravljam ih da ne zakasnim na brod . Na brodu se prebrojavamo jesmo li se svi okupili. Kapetan pita imam li neku želju kuda ćemo proći. Zamolim ga da vozi prema Čuškoj Dumboki, uvali koja je svojevrsni prirodni fenomen, jedan minifjord kao oni u Švedskoj i Norveškoj. Ova uvala nije dobra za sidrenje za vrijeme oluja. U njoj se stvaraju vrtlozi (šijuni). Brda s jedne druge strane privlače gromove. Jedno se zove Bukavac, a drugo Triskavac (zbog gromova koji u njega triskaju). Ovdje je bilo pogibelji kad je nevera preokrenula gajetu početkom prošlog stoljeća. U ovoj uvali radio radi i bez antene i vidjet ćete na obali velike betonske blokove. Tu su nekad pristajali brodovi i podmornice JNA. Vozite bliže kraju, ali pazite na hridi na punti pod Usobine.

U Maloj Proversi gledam ostatke rimske vile, ali na drugoj strani gostionicu Špira Ramova. Oni su lijepo napredovali otkako je produbljen ovaj prolaz, imaju dosta gostiju i posla. Idemo i u Čušćicu, to je velika vala, dobra pošta za manule. Gore je u dolini polje Čuh ( Pizuh –spominje ga Konstantin Porfirogenet u 10. st.) Tu je bilo nekada i malo naselje s ranokršćanskom crkvicom sv. Luke. Idemo prema Salima, vozimo se uz obalu, i ovdje se vide stijene, ali ovo su učinili ljudi vadeći kamen. Od punte Mavra na desnu stranu nam je Lavdara i naša punta Škrivada pošumljena borovima. Pričam da sam ja „krstila“ ove borove, naime, kad smo ih sadili, ja sam imala 5 godina i pala sam u more te su morali prekinuti posao i mene odnijeti doma u krevet. Pokazujem im Petrovu vikendicu i gore u brdu Staru kuću koja izranja iz maslinika. Od Mavra preko Griže na lijevoj strani do Dumboke i Bočića sad su sve prekrili borovi. Godine 1986, ovo je sve poharao požar, tu je na Griži bila samo Marasova ograda borove šume, a sada je sve prekrito njima. Evo nas u Salima, pristajemo na Staru rivu, vidim da se sestre čude. Očekivale su malo ribarsko mjesto, a ono gradić. Sve nove kuće, dvokatnice rese Porat. Sali je jedna od najstarijih župa u zadarskoj nadbiskupiji spominje se početkom 12. st., glagoljaška župa koja dala brojne svećenike (od početka 17 st. do danas evidentirano ih je 158). Pristajemo, dočekuju nas s. M. Ivana (koja je malo prije nas došla katamaranom iz Zadra), moja sestra Milena, nećakinja Dolores s malom Pjerinom, brat Petar i rođak Krešimir Dominis – Krešo. Iskrcavanje, pozdravljanje, dogovor kamo ćemo sada. Stigli smo u 17 sati, malo ranije od predviđenog. Upravo zvoni, znači da je sprovodna povorka došla pred crkvu. Krešo je na raspolaganju za prijevoz do crkve, odlučujemo da idemo načas do mojih, vidjeti moju rodnu kuću, a onda ćemo u selo, u crkvu. Vodim sestre u naš dvor, penjemo se uz strminu bivše stare fabrike, sada općinske upravne zgrade. (Od stare fabrike treba još jedan dio urediti, gdje je bio stari pogon i ledana. Baš me je časna majka pitala što je ta ružna ruševina tu na rivi.) Dovodim ih pred našu kuću, lijepa je, izvana od kamena, s dva stabla oleandra i cvijećem. Nekima se ote uzdah iznenađenja. Časnu majku Judit Milena poziva unutra i časti, a ja se iskradoh načas do „konobice“ i “gori” u staru kuću, tu su neke sestre, pokazujemo im „moju“ sobu. U njoj su sada neki drugi klinci sa svojim posterima i slikama, a nekada je tu bilo nešto malo drugačije, još su na vratima soba moje slikarije, a sačuvali su i jednu nacrtanu pastelima na zidnim tapetama. Sve je skoro isto, samo nas više nema. Vrtal iza kuće zapušten, Radova konobica isto, visi rebrenica s prozora. Nema mnogih dragih osoba, a život ide dalje, jednom uskoro ne će biti više ni nas, ali ostajemo duhovno povezani.

Vrijeme je kratko, treba se zaputiti put “crikve” jer je daleko na drugom kraju “mista”. Krenuh i vratih se, zaboravih buket cvijeća za grob najdražih. Krenusmo među posljednjima Časna majka i ja. Već me na portu kod Pijažovlovih zaustavlja teta Milka pružajući ruku s pitanjem: “Je me poznivaš?“ „Je, je teta Milka“, odgovaram. Bilo je takvih pitanja i pozdrava sve do crkve, a usput sam pokazivala časnoj majci neke zanimljivosti, kao npr. kuću u kojoj su rođeni moj otac i moji djedovi, zatim ambulantu i školu, crkvu sv. Nikole i sv. Roka, Ravanac. Jedan je susret imala i časna majka s gospodinom Antičevićem (on je saljski zet i došao je na sprovod ženinu stricu).Iznenadio se vidjevši nas, a rekao je da mu je na Sale drago doći čuti pjevanje, i da su saljski sprovodi posebni s tim njihovim pjevanjem. Stigosmo i do vele crikve svete Marije, još su mi neki ljudi pristupali, a Ante Mihić nas je fotografirao. Odoh načas prije mise položiti cvijeće na grob roditelja i najstarijeg brata te pozdraviti žene koje su spremale čašćenje.

Misa je već počela. Uđoh na našu portulansku stranu, a mjesto u klupi ustupi mi Mara Kumarova. Saljsko pjevanje ulazne pjesme Zdravo, Zvizdo mora, naš napjev. Nakon toga korišti s portulanske i seljanske strane ulaznu antifonu na staroslavenskom sa završnim Slava Ocu … što prihvaćaju svi. Misa je uzeta od Blažene Djevice Marije, a sve je pjevano i čitano na starocrkvenoslavenskom, osim propovijedi i završne pjesme. Čitano je Evanđelje po Luki o navještenju Isusova rođenja. Župnik don Filip Kucelin je na početku misnog slavlja pozdravio vjernike i nas gošće, a posebno časnu majku Anastaziju istaknuvši da je njegova mještanka iz Sutomišćice. U homiliji nakon Evanđelja osvrnuo se na lik Blažene Djevice Marije kao uzor nama vjernicima. Uzor poniznosti i poslušnosti, jednostavnosti, skromnosti i vjernosti Bogu. Vjerovati protiv svake nade, prepuštati Bogu da on vodi naš život, podložiti se volji Božjoj, nije li to i nama danas potrebno? U svojoj sredini svjedočiti svakodnevno svoju vjeru, i to je nasljedovanje BD Marije. Neka nam ona bude svima uzor i utjeha, majka koja će nas voditi sve bliže Bogu. Sv. misa je završila Saljanima dragom pjesmom Sveta Marijo, moli se za nas. Koliko im je draga ta pjesma, pokazalo je njihovo pjevanje, a posebno stih: Čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom. Orilo se to da su se kasnije šalili da na Veliku Gospu nije dobro pjevanje ako komad plafona ne padne “doli”.

Moji Saljani pokazali su se vrijedni, gostoljubivi domaćini, nakon sv. mise vani pred crkvom počastili su nas kolačima, fritulama, hroštulima, ribljim specijalitetima, pršutom i sirom, te pićem. Malo narodno veselje uz pjesmu našu domaću. Pozdravi i dobrodošlica, fotografiranje, upoznavanje, razgovor na svim jezicima propustila sam jer me jedna grupica mojih mještana i mještanki, rodbine i znanaca dočekala pred crkvom želeći se pozdraviti sa mnom. Pružali su mi desnicu s onim već poznatim pitanjem: “Je me poznivaš? Bilo je suza, i zagrljaja nekih mojih dragih teta, tete Drage Finka i sestre joj tete Tine. Tete Arizone najstarije u mistu koja jedina još nosi fuštan. Pristupile su mi i neke mlade žene, supruge mojih školskih kolega koje su furešte, a željele su me upoznati. Vrijeme je brzo prošlo, trebalo je žuriti na brod, jer je u 20 sati bio polazak. Na Porat smo se vratili novim putem preko Bošca, tako sam mogla baciti pogled i na Zmorašnje Selo, najstariji dio mjesta koji kameni most spaja s ostalim mjestom jer je bio odvojen klancem – dragom koja se spuštala do uvale Sašćice. Tu uz novu cestu nove su kuće, jedna ljepša od druge. Imaju prekrasan pogled na uvalu Žajnicu i prema Ižu i Ugljanu. Dolje su hoteli i plaža. Spuštamo se s Bošca u Porat, još nam neki mašu s terasa i balkona, a tako i na Portu još me neki pozdravljaju, navraćam k Anti u čitaonicu, još par fotografija za uspomenu na nesvakidašnji posjet i odlazak prema brodu. Posljednja se ukrcam u brod. Pozdrav sa župnikom, rodbinom, i otisnusmo se od obale. Napuštamo osvijetljene Sali, pozdravljam drago mjesto uspomena, gdje se rađalo moje zvanje, kapelicu Gospe Bezgrješne na ulazu u Porat, koja je nekad služila kao svjetionik (u njoj se svake večeri palilo svjetlo i ima prozore na sve četiri strane svijeta),a sada osvijetljena izvana svijetli u noći i daje svjedočanstvo vjere ovoga mjesta.

Pozdravljam Gospu i molim njezin zagovor i zaštitu za ovo drago mjesto i njegove stanovnike, za sve nas okupljene na ovom skupu, za naše zajednice i naš red i za cijeli svijet da nam bude Majka i zaštitnica na našem sadašnjem putu do Zadra, ali i još više na našem životnom putu, neka nas ona vodi svom Sinu Gospodinu našem Isusu Kristu.

s. M. Rafaela Dominis