Izlet na otoke Pašman (Ćokovac) i Ugljan (Sutomišćica, Preko, Školjić)

Izlet na otoke Pašman (Ćokovac) i Ugljan (Sutomišćica, Preko, Školjić)

Ćokovac

U sklopu konferencije CIB-a, 5. rujna 2009., bio je dan planiran za posjet benediktinskom samostanu na Ćokovcu. Klimatske prilike nisu obećavale lijep dan, ali nakon izmoljene Jutarnje preko zadarskog kanala pojavila se vedrina neba, i bijele krijeste morskih valića kao da su hvalile Gospodina zajedno s nama. Braća su nas dočekala već na pola uzbrdice do njihovog samostana, a povjetarac Duha Svetoga nastavio je djelovati, jer boravak u sklopu zidina tog malog samostana zaista je bio u Duhu. Otac Jozo stručno nas je uveo u povijest tog prostora i njihove zajednice. Homilija Primasa Notkera i mir koji je podijelio svakoj od sestara pojedinačno, a nije nas bilo baš malo, jačali su naše zajedništvo. Razgledale smo crkvu, samostan, terasu s pogledom na more i otoke i s kipom sv. Benedikta koji kao da sve te ljepote čuva i hrabri. Okusile smo domaće specijalitete spremljene od oblatskih obitelji koje slijede zajednicu ove naše braće. Radoznalo smo pregledavale njihove suvenire sa detaljima Glagoljice, starog hrvatskog pisma. U vrtu smo se pomolile kraj nježno oblikovanih kamenih oznaka u travi gdje su pohranjena preminula braća i prisjetili se njihovog rada za Gospodina. Ostatak vremena provele smo u osobnoj kontemplaciji ovog zaštitničkog i ohrabrujućeg mjesta benediktinaca. Na odlasku, silazeći i okrećući se prema brežuljku i samostanu na Ćokovcu kroz mene je prošla misao: – Ovo je za mene danas bilo Brdo Blaženstva!

M. Tarzicija Petričević

Sutomišćica, 5. rujna 2009.

Nikad ne bih bila ostavila svoju rodnu grudu da me Bog nije pozvao pozivom svoje ljubavi drugim putem. Hvala mu!

Prvi put sam se vratila u svoje mjesto nakon 35 godina, kad je otac bio na umoru. Drugi put kad je majka bila na umoru, i sad evo kad je Bog u svojoj providnosti odredio i dao milost da još jednom vidim svoj rodni dom.

Tu pred kuću gdje mi je otac radio dugo godina, stigli smo opat primas, o. Damjan, M. Benedikta i ja kolima o. Damjana. Tu se našla odmah moja sestra Ljubica u narodnoj nošnji, zatim su Sonja i ostali pomalo počeli stizati. U trenutku puno toga, puno emocija, što je teško staviti na papir.
Prisutni mi kažu da su zvona počela luncijati i slaviti u 2 sata. Stigao je župnik don Antun Pećar i članice dviju ženskih udruga: „Sv. Mihovil“ iz Poljane i domaćini iz župe sv. Fume i „Sestrice sv. Eufemije“.

U međuvremenu je stigao autobus i bio je radostan doček. Glavna iz udruga, Jadranka, pozdravila je Č. M. Anastaziju i zaželjela joj dobrodošlicu u svom domu. To je prije nje učinio župnik i svim sestrama zaželio dobrodošlicu. Rekao je: „Mjesto je malo, ali je dalo puno duhovnih zvanja benediktinki u zadnje vrijeme… i da ih unaprijed bude 147…“

Č. M. Anastazija je najavila da idemo u posjet njezinu domu. Sve na je to obradovalo i krenuli smo s pjesmom do njezinog dvora, gdje su nas mnogi od rodbine čekali s njezinim bratom Stankom. Doček je bio svečan. Mali David poklonio je kitu cvijeća Č. M. Anastaziji. Zatim čašćenje, razgledavanje kuće i pjesma koja nije jenjavala. Tu je bilo ponuđeno svega za čašćenje i uvijek pjesma. Svi smo zajednički pjevali, i opat primas.
Krenuli smo ponovno s pjesmom prema bašći, gdje su nas dočekali neki manje neki više poznati. Tu su stizali i moji najbliži sa svojom djecom. Sve je bilo radosno i veselo, lica sva razdragana, zaista sve kao da se je slilo u jednu pjesmu i molitvu.

Zbor je pjevao nekoliko pjesama. Jednu sv. Eufemiji. Samo refren. Ja sam mogla pjevati i drugu pjesmu „Bože čuvaj Hrvatsku“. Zatim su zaigrale tradicionalni ples tanac.

Ponovno je bilo i tu svega za čašćenje. Svaki je dvor pripremio svoj specijalitet, dosta slično, jednako lijepo. Sve u svemu slavljeno.

I onda smo krenuli s pjesmom i gitarom prema mom dvoru, prema Palacu. Palac je sagrađen pred 300 god., a tako i kapela Navještenja. Postoji natpis u kapeli. Nakon što sam ja otišla u samostan, kapela se je počela rušiti i propadati. Tu se je svake godine na Navještenje 25. ožujka slavila sveta misa. A svake godine kad bi bila procesija na Tijelovo, prolazilo se kroz salu Palaca i onda preko kapele van…

Sve je bilo puno emocija. Nisam se okretala ni na desnu ni na lijevu stranu, navirala su sjećanja, nekoliko trenutaka bila sam u prošlosti. Pozvali su me da dođem naprijed predvoditi povorku, sve do stuba pred kućom. Sa stuba sam pogledala natrag i vidjela veliku povorku, sve do polovice Štraduna. Sve me dirnulo, navirale su uspomene na oca i majku, na mnoge ljude iz moje mladosti…

Došla su i braća: Zdravko i Marinko i druga rodbina. Brat Zdravko otvorio je vrata dvorca i prva sam ja stupila na dvor i zagazila po obrasloj travi. Nekada je to bilo sve čisto i uredno, a sada pustoš. Povirila sam i u gusternu gdje sam nekad grabila vodu i koja me na sve lijepo podsjeća. Tada sam ušla u Palac. Kroz salu sam pošla, ali nemam riječi, jer tu sam provela do svoje 19. godine. Tu sam nekima pokazala mjesto gdje je bio stol na kojem sam ostavila ocu pismo i tako svima zagorčila doručak. Kroz kuhinju na jedan mali prozorčić iskočila sam u đardin s vrećom u kojoj mi je bila dota i u kojoj sam uzela sve sa sobom. Došla sam kroz puteljke đardina u kapelu, tu sam plakala, pomolila se i poljubila tlo i izašla kroz vrata koja je otac otvorio, on je skinuo daske koje su bile zabijene na vratima, da sam je mogla mirno izaći kroz ta vrata i napustiti svoju kuću i dom. To su sve teški trenutci puni emocija, ali sve je to bilo, a sad je samo pustoš i srce samo što ne pukne, ali Bog je onaj koji mi neprestano govori: „Dijete moje, samo hrabro, naprijed, ja sam s tobom, kroz sve oluje i bure. Sve je moje i sve sam dobro učinio.“

Vraćajući se iz kapele Navještenja zamolila sam jednu fotografiju na stubama, to sam dobila, tu su bili neki od rodbine koji su se htjeli sa mnom fotografirati.

Svi su već bili u restoranu „Lantana“, vlasništvu moga brata Marinka, gdje je opet bilo čašćenje, pjesma. Kad su zapjevale pjesmu o Goričinu, opet sam se sjetila mladosti i dvaju borova pod kojima sam često sjedila… zadrhtala sam, podigla se i zajedno sa svima zapjevala, pridružila se je i Č. M. Anastazija i pjesma nikad ne bi bila završila da nismo morali ići dalje. Trebalo se pozdraviti na brzinu s onima koji su ostali kod kuće, a mi ostali krenuli smo prema crkvi, gdje smo trebali otpjevati Večernju. Zvona su počela dvostruko zvoniti, a mi smo se pet minuta zaustavili kod župnika. Svi su već krenuli prema crkvi, a ja sam se zaustavila i zamolila malo cvijeća da odnesem na grob svojih roditelja. Dobila sam. Oliver, nećak, slijedio me je i zamolio može li ići sa mnom. Išli smo brzo, najprije na majčin grob pa zatim na očev. Puno je toga: molitve, suze, drhtanje ruke i blagoslov. Nikako da stavim kitice cvijeća koje mi je župnik dao. Brzo smo otrčali preko grobova da stignemo na početak Večernje. Svi su već bili u crkvi. Tražila sam mjesto i jedna žena mi ga je ustupila. Onda mi je župnik rekao da započnem Večernju, što sam pjevajući i učinila. Kasnije je opat primas nastavio i predvodio. Č. M. Anastazija čitala je kratko čitanje, a dvije sestre predvodile su psalmodiju pjevajući.

M. Adalberta Blasić

Otok Školjić

Nakon što smo obišle Sutomišćicu, to lijepo selo na otoku Ugljanu, željno sam očekivala kada ćemo krenuti prema selu Preku, mom rodnom mjestu. Kad ću ugledati Školjić, taj dragi otočić koji je udaljen samo nekoliko metara od Preka.

Radovala sam se u srcu i čekala čas kad ću stupiti na to sveto tlo. Tamo žive franjevci trećoredci, koji ga i čuvaju. Neko su im ga vrijeme oduzeli komunisti, ali im je ponovno vraćen. Sad ga temeljito obnavljaju. Hvala dragom Bogu.

To je prelijepo mjesto, oaza mira, tišine i Božje ljepote. Treba se prevesti barčicom do njega. Žurila sam se da budem među prvima, jer sam znala da me tamo čekaju mještanke. Sve su potrčale kad su me ugledale i srdačno pozdravile. Bile su sretne da se vidimo tu nakon 50 godina.
Bilo mi je jako zanimljivo vidjeti ostale benediktinke misionarke iz raznih krajeva svijeta s ocem primasom, našom časnom majkom i ostalim sestrama iz mog samostana u Zadru.

Profesor Ivo Nižić, iz Preka, poželio nam je dobrodošlicu prigodnim i lijepim pjevanjem mješovitog zbora „Condura Croatica“ iz Zadra, zajedno s župnim zborom iz Preka „Sv. Cecilija“. Nakon njegova pozdrava slijedile su razne pjesme, „Sanctus“ iz kartulara Svete Marije u Zadru, 11. stoljeće, dvije žene iz Preka, u narodnim nošnjama, otpjevale su stare narodne pjesme – „U kolu sam bičvu izgubila“ i „Jabuko rumena“. Nakon toga slijedile su dvije pjesme iz „Planina“ prvog hrvatskog romana kojeg je napisao Petar Zoranić i stara pjesma iz Preka “Žilju mo’j”, zatim crnačka duhovna „Nobody knows“ i „Bliže, o Bože moj“ i na kraju Papina pjesma „Krist na žalu“.
Naša časna majka zahvalila se na lijepom dočeku.

Otac Božo, gvardijan, pozvao nas je na večeru, i zatim natrag s barčicom. Bila je samo jedna, i to mala, a nas tridesetak sestara. Išlo je to polako, bio je prisutan i strah da koja sestra ne završi u moru koje je bilo uzburkano jer je puhala bura. Bogu hvala, sve je dobro završilo i mi smo polako šetnjom uz more došle do trajekta koji se je vraćao u 21.15 sati u Zadar.

Stigle smo sretne i zadovoljne, a pogotovo sestre iz raznih krajeva svijeta. Bile su jako oduševljene sa svim što su vidjele i doživjele od našeg naroda koji ih je lijepo primio i srdačno počastio s velikim oduševljenjem koje se ne će tako lako obostrano zaboraviti.

M. Alojzija Košta