Hrvatska kultura ima dušu

Razgovor 2006. godine: s. Anastazija Čizmin

Hrvatska kultura ima dušu

Boga mogu gledati samo kroz lice čovjeka

Sestra Anastazija Čizmin rodom je iz Sutomišica, na otoku Ugljanu, gdje je polazila i osnovnu školu. Svoj je poziv za koludricu osjetila već sa 11 godina te je 1962., nakon završene osnovne škole došla u Zadar u samostan benediktinki. U Zadru je završila gimnaziju i studij povijesti i povijesti umjetnosti na zadarskom filozofskom fakultetu. Nakon završenog fakulteta radila je u samostanskom muzeju i bavila se različitim poslovima vezanim uz svoju struku. 22 godine je opatica samostana sv. Marije, a 5 godina je predsjednica Federacije benediktinskih koludrica.

Možete li nešto reći o sebi, o redu kojem pripadate?

Mi smo koludrice, monahinje reda sv. Benedikta. Nakon mnogih životnih traženja pokucale smo na samostanska vrata idući za čežnjom srca tražeći susret s Licem Bogočovjeka i pokušavajući suobličiti svoj život s Onim koji se udostojao, radi mene, postati čovjekom.

Od tada, prolazeći uskim i strmim putem, pod vodstvom Evanđelja i napredujući u samostanskom životu i vjeri, strpljivo sudjelujemo u Kristovoj muci kako bismo imale udjela u Njegovu kraljevanju. Sv. Benedikt (480-543.) rođen je u Nursiji (danas Norci) u Italiji. Mladić iz ugledne patricijske obitelji odlazi na studij retorike i prava u Rim. Napušta polupoganski Rim, prijatelje i studij i povlači se u Subiaco, gdje tri godine provodi pustinjački život. Tu ga otkrivaju pastiri. Ubrzo mu se pridružuju ljudi željni duhovnog života. Osniva dvanaest samostana u Subiacu, a sam odlazi na Monte Casinno i tu osniva veliki samostan. Oko 530. god. piše Pravilo za monahe. U njemu označuje svrhu i poslanje svojih monaha, a to je tražiti Boga i u svemu ga slaviti. Skladno i dobro uređen monaški samostanski život osigurao je redu brzo širenje, a posebno za vrijeme karolinga, kad je Pravilo sv. Benedikta prihvaćeno kao jedino pravilo monaškog života u Zapadnoj Europi.

Crkva jest čuvarica baštine jer je čuvarica vjere i morala, jer je čuvarica odnosa s Bogom. A samo iz tog odnosa dolazi zdravi odnos prema čovjeku i svemu što je Bog stvorio.U naše krajeve prvi benediktinci stižu za vrijeme knezova. Bili su na dvoru kneza Trpimira i on im osniva 852. samostan u Rižinicama kod Solina. Najviše benediktinskih samostana bilo je osnovano u 11. i 12. stoljeću. U kasnijim stoljećima dolazi do ugasnuća mnogih samostana. Posljednji samostan benediktinaca zatvara Napoleon. Danas benediktinci žive na Ćokovcu kod Tkona na otoku Pašmanu, a benediktinke žive u Cresu, Hvaru, Krku, Pagu, Rabu, Šibeniku, Trogiru i Zadru.

Od čega se sastoji vaš život i što je to čime zajednica obilježava vaš život?

Od čega se sastoji naš život? Od traženja Boga! Kako? Gdje? To je svagdanji život, koji traje 24 sata. Nije uopće važno što se radi. Nimalo! To je kao ritam izmjene dana noći. Molitva i rad. Životno disanje. Prepoznati Njegovo Lice. Gdje? U molitvi psalama, u Božanskom čitanju, produbljivanju i življenju po Riječi, u svakodnevnom radu i susretu sa sestrama, gostima. A ponajviše u sjedinjenju sa živim Euharistijskim Bogom u Njegovoj Žrtvi na oltaru, gdje i same prinosimo sebe. Donosimo mu svoje lice da Krist u njemu prepozna svoju sliku.

Zajednica je dio svake pojedine i svaka je pojedina dio Zajednice. Zajednica bez mene ili bilo koje druge bila bi oštećena. I svaka bez Zajednice ne bi mogla biti cjelovita. Mi smo jedno Mistično Kristovo Tijelo i jednostavno ne možemo ostvariti sebe u punini bez tog sjedinjenja međusobno i sve skupa s Kristom.

Kako u svemu tome gledate na Boga, a kako na čovjeka?

Mi ljudi ne možemo spoznati Boga. Bog nam se objavio u Sinu, Bogočovjeku. Na Boga mogu gledati samo kroz lice čovjeka. I Isus nam poručuje: “Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!”. A sv. Ivan reče: “Jer tko ne ljubi svog brata koga vidi, Boga koga ne vidi ne može ljubiti.” Prepoznati Lice Božje u svakom čovjeku, pa i u onome koji sve čini da u svom životu uništi Boga. To je uistinu teško, ali je spasonosno. Sjedinjenje duše s Bogom događa se uvijek kroz čovjeka. I preskačući taj put, lako se upada u zablude samo duhovnog, koje završava u mašti i fantaziji.

Vaše redovničko pravilo naglašava molitvu i rad, no tijekom povijesti, vjerujem, bilo je promjena u samome redu. Kako danas sestre ostvaruju ta osnovna načela?

Naše redovničko Pravilo uistinu naglašava samo to “da se u svemu slavi Bog!” Što to u istinu znači? U samostanu ništa nije nevažno. Istina je da se u nekim razdobljima kroz povijest više naglašavao jedan ili drugi oblik samostanskog života, ali to nikad nije bitno utjecalo na sveukupni benediktinski život. Mi živimo u “kući Božjoj, u Njegovu Šatoru”, gdje moramo ispunjavati dužnosti stanara. A koje su to dužnosti? “Moramo, dakle, pripraviti svoje srce i svoje tijelo da vojujemo po zapovijedima svete poslušnosti. A ono što ne može naša narav, molit ćemo Gospodina da se udostoji pomoći nam svojom milošću. Ne znam što se tu moglo kroz povijest promijeniti? Ništa! Možda izvanjski oblici djelovanja, ali bitno nije. Monasi svojim rukama privređuju za kruh svagdašnji. A poslovi se mijenjaju prema potrebi samostana i sredine u kojoj žive. Liturgijska molitva i Božansko čitanje su okosnica, kičma, monaškog života i djelovanja. Naša Zajednica okuplja se sedam puta dnevno na molitvu časova, kao što to čine gotovo sve benediktinske zajednice po svijetu. I kao što je to odredio naš sveti Otac još prije petnaest stoljeća. Služimo se narodnim jezikom u liturgiji, ali ne zanemarujemo niti latinski. Mnoge liturgijske dijelove pjevamo latinskim koralnim napjevom.

Koliko su današnji pokušaji posuvremenjenja, konkretno u benediktinskom redu, blizu ili daleko od izvorne karizme utemeljitelja sv. Benedikta?A koja je to karizma sv. oca Benedikta? I kako se može uopće udaljiti od nje? Ne znam! Sveti Benedikt uređuje život monaha cenobita koji žive u samostanu i vojuju pod pravilom i opatom. On upravlja svoj govor svakom onom koji se odriče svoje volje te prihvaća najjače i veličajno oružje poslušnosti da vojuje Kristu Gospodinu istinskom Kralju. To je sva mudrost monaškog života. Vojevati i boriti se u svakodnevnoj samozataji i biti poslušan kao što i Krist bi poslušan do smrti, smrti na Križu.

Sveti otac Benedikt upućuje opata da uredi samostanski život prema mjestu i prilikama u kojima monasi žive. Recimo da to znači i urediti samostanski život i prema stoljeću u kojem se živi. Tako svaki samostan, pod vodstvom svog opata, ima autonomiju i slobodu prihvaćanja ili neprihvaćanja određenih suvremenih stečevina. Ali monah ostaje monah jer živi u samostanu i tu ustraje do konca života. Njegova “radionica” je samostanska odvojenost i stalno življenje u zajednici. Zajednica mu je utočište, zaštita i pomoć u traženju Boga i u hrljenju putem kreposti.

Kako biste definirali odnos vjere i kulture?

Vjera je bitni odnos čovjeka prema svijetu. I upravo iz tog odnosa nastaje čovjekova kultura. Ako čovjek vjeruje u sklad, red, ljepotu i dobrotu, onda i njegova kultura života i ponašanja odiše skladom, redom, ljepotom i dobrotom. Pogledajmo stare civilizacije i njihova kulturna ostvarenja. Koliko uzvišenosti i dostojanstva! Kad prestaje poštivanje vjerskog obilježja, dolazi do anarhije u ponašanju, vladanju i nestajanju civilizacija. Naš odnos prema Bogu, izvoru svake ljepote, stvara veličanstvena djela. Zato imamo predivne crkve i katedrale, ali i ljude herojski kreposnog života koji su usmjeravali i odgajali pojedince i narode. Bili su svijetli primjer u vremenu u kojem su živjeli, ali i generacijama iza sebe, pa i današnjem vremenu. Jedan od svijetlih likova u Crkvi je i naš sv. otac Benedikt. U vrijeme totalne anarhije i na izdisaju Rimskog Carstva, on svojom vjerom i okrenutošću prema Bogu obnavlja lice Europe.

Hrvatska se stvarno može pohvaliti da posjeduje bogatu, autohtonu i staru kulturnu baštinu. U čemu se ogleda benediktinski duh unutar te baštine?

Došavši na dvor kneza Trpimira, benediktinci vode kneževsku kancelariju. To je već prvi utjecaj na opismenjivanje hrvatskog pučanstva. Samostani su trebali, po mogućnosti, imati sve potrebno za život. Tako su se benediktinci istaknuli u svim granama kulturnog uzdizanja. Od pluga do pera, kako se ono voli popularno reći. Od vođenja slavnih skriptorija do graditeljstva, književnosti, medicine, astronomije i dr. Zanimljiva je starohrvatska arhitektura, koja je pod velikim utjecajem benediktinskog molitvenog dana. Određene molitvene ure ravnale su se prema položaju Sunca. Zato nam se danas te crkvice čine punima nepravilnosti, neobičnih kutova i neshvatljivih položaja prozora. Benediktinci su zaslužni i u očuvanju glagoljske baštine. Ne smijemo zaboraviti da su benediktinci dali određeni pečat i oblik kulturnog i vjerskog života hrvatskog naroda, posebno duž Jadranske obale. I danas su u svijetu poznati vjerski pučki napjevi, dalmatinski koral, kao i klapsko pjevanje. Slušao je hrvatski čovjek dugo koralno pjevanje, koje je dopiralo iz samostanskih bogomolja. Iz tog pjevanja osjetio je svaku ljudsku situaciju: zahvalu, klicanje, radost, ali i plač i tugu. Zato mi imamo prelijepe pučke napjeve, tako duboke i sadržajne jer izlaze iz duše i srca pobožnoga jednostavnoga hrvatskog čovjeka.

S obzirom na vjerojatno skori ulazak Hrvatske u EU, kako prema vašem mišljenju Hrvatska svojom kulturom može obogatiti Europu, ali i obratno?

Hrvatska kultura još uvijek ima dušu. To treba očuvati i ponuditi Europskoj uniji. Dušu i vjeru! Vjeru u Boga gradeći zemlju. Vjeru u čovjeka osvajajući nebo. Europska unija ima tijelo. Ona je mnogo postigla podižući čovjeka na zemlji, ostavljajući Boga na nebu. Da, Europska unija može ponuditi hrvatskoj tijelo (sve moderne stečevine znanosti, demokracije, socijalne skrbi, očuvanje okoliša), i tome svemu Hrvatska može i mora dati dušu. Inače nas neće biti!

Jedan od naslova koji se pripisuje Crkvi, jest da je ona čuvarica baštine. Kako redovnice sv. Benedikta mogu posvećivati kulturu i umjetnost i koliko se one mogu posvećivati kulturom i umjetnošću?

Možda sam to već i rekla. Crkva jest čuvarica baštine jer je čuvarica vjere i morala, jer je čuvarica odnosa s Bogom. A samo iz tog odnosa dolazi zdravi odnos prema čovjeku i svemu što je Bog stvorio. Bog poziva čovjeka da sebi podloži zemlju. To je prva zapovijed u Svetom pismu. I surađujući s Bogom, čovjek nastavlja Božje stvaralačko djelo. I benediktinke su na to pozvane da budu produžena stvaralačka ruka Božja. Mi danas govorimo o umjetnosti, ali prvotni izraz je umijeće. Umijeće življenja, umijeće govora, umijeće gradnje itd. Sve ono što mi danas nazivamo kulturnom baštinom i umjetnošću, nastajalo je s određenom svrhom. Romaničke crkve i katedrale nastajale su iz benediktinske svijesti, čovjeka svjesna svoje ovozemne težine, pritisnuta tajnom života i svjesna svoje grešnosti. Gotika svojom razigranošću, prozračnošću, izraz je mističnih doživljaja i učenja u 13. st. Možemo tako promatrati svako povijesno razdoblje. Nisu se radila umjetnička djela, stari bi nam se majstori danas čudili. Ako tako gledamo na kulturu i umjetnost, onda nam je dužnost i svrha da svoj život odživimo s najvećim umijećem.

Kakav je odnos kulture i civilizacije?

Kultura i civilizacija usko su povezane. Kultura življenja u određenom vremenu, kultura vjerovanja i ideologija stvara i određenu civilizaciju. Govorimo o postmodernom dobu. Duboko smo svjesni svih proturječnosti koje ono ima. Ali možemo govoriti i o mnogim naprednim i zdravim poticajima koje nosi naše razdoblje. Bude li se čovječanstvo okrenulo prema svome Izvoru i uskladilo svoje ponašanje sa svim iskonskim načelima koja su duboko usađena u svakog čovjeka, stvorit ćemo civilizaciju ljubavi, na koju nas neprestano poziva i Sveti Otac. Zanemari li čovjek savjest, idemo u sigurnu smrt. Ništa nam neće pomoći svemirski letovi niti visoka dostignuća na području bioetike. Čovjek nije neograničeno autonomno biće.

Kakav je odnos Hrvata prema kulturi, posebno mladih?

Ovo je pitanje sadašnjeg trenutka! Kako, po mom mišljenju, kultura svakog čovjeka i naroda proizlazi iz njegova odnosa s Bogom i čovjekom, trebamo se samo pitati kakav je taj odnos kod hrvatskog čovjeka i mladih. Hrvatski čovjek, zbog nesigurnosti u sadašnjosti, zbog nejasne budućnosti, bježi u prošlost. Prošlost je mjesto gdje smo bili netko i nešto. Tu smo se dokazali, imali svoja ostvarenja. Iz nostalgije prema prošlosti, čuva se, traži i otkriva sve ono što nas označuje. S tim se gubi tlo pod nogama i zaboravlja se da je jednako važan i sadašnji trenutak. On je u stvari najvažniji. Mladi čovjek prirodno je okrenut prema budućnosti, ali anarhija života bez pokretačkih vrijednosti ne vodi do stvaralaštva. Prošlost mu postaje opterećenje, a budućnost…

Na koji način mladima pomoći da otkriju bogatstvo života i kulture koja ih okružuje?

Usmjeriti mlade na Boga i na čovjeka. To je jedini smisao i svrha postojanja. Bez Boga, koji je postao Čovjekom, Prijateljem, i Bratom, nema smisla ni budućnosti. Uskladivši vlastiti život i težnju za ljepotom, pomalo se otkriva ljepota drugog čovjeka i svrha svega stvorenog. Ako toga nema, život postaje isprazno životarenje i preživljavanje. Takav život ne stvara ništa!

Kako red kojem pripadate, konkretno u Hrvatskoj, gleda na “ora et labora” (“moli i radi”) danas? I što biste u tom duhu poručili mladima?

To je životni stav svakog monaha i koludrice. Slavljenje euharistijske žrtve i liturgijska molitva časova jesu okosnica, kičma našega svagdašnjeg života. Molitva časova skladno uokviruje i posvećuje dnevni rad. Tako je rad, ta druga sastavnica našeg života, po molitvi, svakodnevno prikazan i posvećen Gospodinu. Sveti otac Benedikt preporučuje nam u Pravilu: “Prije nego započneš neko dobro djelo, veoma usrdnom molitvom od njega isprosi da ga on dovrši.” Sudjelujući radom svojih ruku u radu ljudskog roda, ujedno i osiguravamo potrebno za život. Besposlica je neprijatelj duše, upozorava nas naš sveti Otac. U monaškom životu nema nekih velikih promjena što se tiče odnosa molitve i rada. Mi se i danas okupljamo na zajedničku liturgijsku molitvu sedam put na dan. Rad nije samo manualan (ručni) nego i intelektualan. Čitanje, proučavanje i uranjanje u Sveto pismo spada, također, u svakodnevnu obvezu i ima osigurano dolično vrijeme. Ostali poslovi koje pojedini samostani obavljaju, samo su odraz podneblja, mjesta, kulture i potreba sredine u kojoj se nalaze. A sve se čini samo pod jednim geslom: “da se u svemu slavi Bog! “

Što reći mladima danas? Postoje vrijednosti koje nikad ne stare! Mi ljudi sastavljeni smo od jedinstva duše i tijela. Kao što tijelo ne može bez hrane, tako i duša ne može živjeti bez Boga. Hranu za tijelo treba zaraditi “u znoju lica svoga”, tako i hranu za dušu treba zaraditi u prisnom drugovanju s Bogom u molitvi. To je neprestano suobličavanje svog života Kristovu životu. I da se u svemu slavi Bog!

Razgovarala: Ivona Lenkert
Foto: Arhiva samostana zadarskih benediktinki