Sveta Skolastika

Sveta Skolastika

Sveta Skolastika, sestra je svetoga Benedikta. Rođena je u Nursiji (Umbrija) oko 480. godine. Skupa s bratom posvetila se Bogu i za njim je pošla u Cassino gdje je i umrla oko 547. godine.

Moliti ili čak služiti svetu misu na grobu kojeg sveca uvijek je velik doživljaj svoje vrste. Posjetiti pak Monte Cassino, kolijevku benediktinskog reda i europske kulture uopće, čežnja je mnogih. 5. svibnja 1974. pala mi je u dio sreća doći u Monte Cassino te misiti na grobu sv. Benedikta i njegove sestre svete Skolastike. Na tome grobu pribilježio sam ovaj natpis: “Benedikt i Skolastika došli su na zemlju jednim porodom, bili su odani Bogu jednom pobožnošću i ovaj ih jedan grob čuva.”

Po grobnom natpisu moglo bi se zaključiti da je sveta Skolastika bila sestra blizanka svome bratu Benediktu. Tako su neki i pisali, ali oni kritičniji kažu da to nije utemeljeno, a da se u stvari Skolastika rodila u istom mjestu kao i njezin brat Benedikt, no ne znamo da li prije ili poslije njega. Njezino je ime, kako to kaže benediktinac kardinal Schuster, u VI. stoljeću bilo veoma često.

Sve što znamo o životu svete Skolastike crpimo iz druge knjige Dijaloga sv. Grgura Velikoga, koja je sva posvećena životu sv. Benedikta. Iz toga vrela doznajemo da je Skolastika već od djetinjstva bila posvećena Bogu kao djevica, zaogrnuta koprenom djevičanstva. I to je sve što iz tog razdoblja o njoj znamo. Njezin je život skriven pred svijetom, zavijen u tajnu poniznosti, skrovitosti, šutnje, molitve i povezanosti s Kristom. Možemo naslućivati, ali samo naslućivati, da je s Benediktom provodila pustinjački život dok je on bio još u Subiacu. Sa sigurnošću znamo da je živjela bar nekoliko godina pred smrt u Monte Cassinu, u blizini slavnog samostana što ga je bio utemeljio njezin brat. Jedanput godišnje običavala bi posjetiti ga i s njime provoditi vrijeme u duhovnim razgovorima. Taj bi se susret zbio izvan samostana, u jednoj izbi na samostanskom posjedu, u koju bi sv. Benedikt silazio s kojim svojim učenikom.

Jedan je takav susret ovjekovječilo pero sv. Grgura Velikog. Bio je to posljednji susret Benedikta i Skolastike. Imamo ga kao II. čitanje u Časoslovu naroda Božjega. „Skolastika, sestra blaženog Benedikta, bila je od same djetinje dobi posvećena svemogućem Gospodinu. Ona je obično dolazila k bratu jedanput na godinu, a Božji je čovjek silazio k njoj ne daleko izvan vrata, na samostanskom imanju.”

Jednog je dana ona po običaju došla a časni njen brat siđe k njoj u pratnji učenika. Čitav su dan proveli u hvaljenju Boga i svetim razgovorima, a kad se spuštao noćni mrak, zajedno su blagovali hranu. Kako ih je, pak, u svetim razgovorima zatekao kasni sat, sveta ga koludrica zamoli: „Molim te, ne ostavljaj me noćas, već razgovarajmo o radostima nebeskog života sve do jutra.” On joj odvrati: „Što to govoriš, sestro? Izvan ćelije ne mogu nikako ostati.”

Sveta koludrica, čuvši bratovo odbijanje, sljubi ruke i položi ih na stol pa spusti k rukama glavu da se pomoli svemogućem Gospodinu. A kad sa stola podiže glavu, navali sijevanje i grmljavina i pljusak kiše takvom žestinom da nisu ni časni Benedikt a ni braća od pratnje mogli nogom krenuti izvan praga mjesta gdje su sjedili.

Tada se Božji čovjek rastužen stade jadati: „Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?” A ona će mu: „Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo. A sada, daj, iziđi, ako možeš; ostavi me tu, pa se vrati u samostan!”
A on, koji nije bio voljan ostati, osta ondje preko volje tako da su probdjeli svu noć i jedno drugo uzajamno hranili svetim razgovorima o duhovnom životu.

I nikakvo čudo što je žena bila valjanija od njega; jer, po onoj Ivanovoj: Bog je ljubav, sasvim ispravno, više je mogla koja je više ljubila.

I gle! Tri dana kasnije čovjek je Božji bio u ćeliji. I podigavši oči uvis, vidje dušu svoje sestre kako izlazi iz tijela i u obliku golubice prilazi nebeskim odajama. On se obradova tolikoj njezinoj slavi i zahvali svemogućem Bogu pjesmama i pohvalama; i posla braću da joj tijelo donesu u samostan i polože u grob što ga za se bijaše pripravio.

I dogodi se da ni grob ne razdvoji tjelesa njih kojima je srce bilo uvijek u Gospodinu. Kao zanimljivost navodimo da su liječnici-stručnjaci godine 1950. na temelju sačuvanih kostiju sv. Skolastike došli do zaključka da je bila stasa otprilike 159 cm, a glede dobi da je umrla negdje između 60. i 70. godine. Kosti sv. Benedikta i sv. Skolastike bile su kroz 5 godina, od 1950. do 1955., izložene javno na štovanje vjernika, a zatim položene u stari grob pod glavnim oltarom. Poznato je da su crkva i samostan u Monte Cassinu za vrijeme II. svjetskog rata teško stradali, ali su nastojanjem talijanske vlade, Crkve i čitavoga katoličkog svijeta opet obnovljeni i vraćeni svom prvotnom sjaju.

Uz sv. Benedikta štuje se i u benediktinskom redu i izvan njega i sv. Skolastika. Božji narod je zaziva protiv groma i kad je suša, da bi po njezinu zagovoru izmolio kišu. Sveticu slave mnogi govori i himni. Posvećeni su joj brojni samostani, crkve, oltari, a ovjekovječili su je i velemajstori umjetnosti na mnogim lijepim slikama.

Iz knjige Josipa Antolovića „Duhovni velikani”, FTI, Zagreb

_______________________________________________________________________________

Sveta Skolastika, 9. veljače 2021. godine

Moje uvjerenje je da, kad bi svatko od nas uzeo jednu pouku iz Evanđelja i svojim životom nastojao ostvariti ono čemu nas to uči i kamo nas vodi, svi bismo bili sveci. Tako je sv. Skolastika uzela ne samo jednu pouku, koje su postale zvijezde vodilje njenog života. Jedna od tih pouka bile su Isusove riječi upućene Marti iz Betanije koje nalazimo u Evanđelju po Luki: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.“ (Luka, 10,41)

Skolastika, kao posvećena djevica, odana Isusu i Pravilu svog velikog brata Benedikta, o svemu se brinula i ništa nije zanemarivala, ali joj je uvijek na prvom mjestu bila povezanost s Kristom i molitveni život u poniznosti, skrovitosti i šutnji. U njenom životu jasno se zrcalila Benediktova preporuka učenicima i učenicama: „Ništa ne pretpostaviti ljubavi Kristovoj.“

To što smo nabrojili stepenice su i putokazi kojima je Skolastika usmjeravala svoj život u Isusovoj školi i školi službe Gospodnje sv. Benedikta. Ona je predala svoj život Bogu da s njime upravlja u skladu s Evanđeljima i s Pravilom sv. Benedikta.

Nakon što je prošla sve stepenice, došla je do vrhunca odakle je mogla vidjeti svoj kraj jer je osjetila da uskoro napušta ovaj svijet. Približavala se onome što joj se neće oduzeti, a to je naučila slušajući životvornu Riječ Božju. Željela je ostvariti još jednu bukteću želju u svojoj duši i srcu i zamoliti svog svetog brata za još jednu sasvim obiteljsku, ljudsku i duhovnu pomoć. Njena želja je bila produljiti susret sa svojim bratom, a on je to odbio jer se morao vratiti u svoj samostan.

Njezina žarka molitva sjedinila se s Božjom voljom i pokrenula je atmosferu te je iznenada počelo grmjeti i jako kišiti. Benedikt je morao ostati i tako je uslišio njenu želju. Rekao joj je: „Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?“, a ona mu je odgovorila: „Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo.“ U ovim njezinim riječima vidimo ispunjenje Evanđelja po Mateju i Isusovih riječi: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.“ (Matej, 7, 7-8)

Imamo bezbrojna iskustva posvećenih djevica širom svijeta i u našem samostanu koje, nasljedujući primjer sv. Skolastike u poniznosti i poslušnosti, prihvaćaju Božju volju i nadilaze svoje ljudske slabosti i nedostatke. Navest ćemo dva primjera iz najsvečanijeg dana u životu svake koludrice, a to je dan polaganja zavjeta. Jedna od posvećenica nije se osjećala spremnom otpjevati svoj Suscipe, a zajednica je to očekivala. Ona je u duhu poslušnosti i poniznosti po uzoru na sv. Skolastiku otpjevala Suscipe kroz suze i tako dirljivo da je cijela crkva plakala. To je bila kiša sv. Skolastike. Druga je na dan svojih zavjeta očekivala svoju obitelj koja je dolazila izdaleka. Bližio se čas početka svečanosti, a njene obitelji nije bilo niti blizu. Tada nije bilo mobitela pa se nisu mogli ni javiti te smo svi, a naročito ona, bili pomalo i zabrinuti da im se nije što dogodilo. Nadbiskup Oblak pitao je hoće li pričekati s početkom svečane procesije, ali je ona sama, kao prava sestra sv. Skolastike, rekla da želi da obred započne kako je planirano. Kad je njena obitelj stigla, nedugo nakon početka svečanog obreda, u crkvi je nastao mali žamor, ushićenost i radost, liturgijsko slavlje i posvećenje djevica.  I to je jedno od čuda po zagovoru sv. Skolastike.

Ove godine je sve drugačije pa i proslava svetkovine sv. Skolastike. Ona ostaje uzor i nadahnuće za jednostavni, skroviti i ustrajni posvećeni život na koji smo i mi kao njezine duhovne kćeri pozvane.

Molimo pomoć sv. Skolastike da na kraju ovozemaljskog života ugledamo Nebo i uronimo u život Presvetog Trojstva. Sveta Majko Skolastika, moli za nas.

Opatica M. Anastazija Čizmin, OSB

 
  Benediktinski red - Sve