M. Pija - Klementina Kačan

U petak, 26. studenog 2021. okrijepljena svetim sakramentima, blago u Gospodinu preminula i pridružila se nebeskom koru u 88. godini života i 61. godini monaškog života naša draga sestra M. Pija - Klementina Kačan.

Spomen na Mariju Piju

Klementina, mala Tina, peto omiljeno dijete u Gapićevih – Kačanovih. Rođena je od majke Stoše r. Sandalić i oca Damjana Kačana 20. srpnja 1934. u Zadru i krštena u bolničkoj kapeli imenom Klementina. Rasla je u Sutomišćici uz tri starije sestre i brata. Nakon udaje sestara, preuzela je svu brigu u domaćinstvu, u kući i vrtu zajedno s materom. Otac je radio u Zadru kao vrsni kuhar i mala je Tina od njega naslijedila ljubav prema kuhanju, tako je i ona postala vrsna kuharica. U svemu je bila odgovorna i trudila se oko savršenstva u svakom povjerenom poslu. U društvu svojih vršnjaka je bila omiljena, zanimljivo je pričala seoske dogodovštine. Posebno je voljela svoju župu sv. Fumu. Nekoliko djevojaka zajedno s Tinom, svake nedjelje je molilo župnika da im prije blagoslova otvori crkvu kako bi mogle moliti za buđenje zvanja i prosvjetljenje u odlučivanju njihovog životnog poziva. Od te grupe djevojaka, tri su postale benediktinke. Jedne nedjelje nisu otvorile crkvu na vrijeme za blagoslov i dok su se župljani propitkivali što one tamo rade, doznao se razlog njihovih dugih molitava. Svoja nadahnuća crpile su iz evanđeoskih citata koje su prepisivale u svoje bilježnice, brižno čuvale u srcu i dozvoljavale da ih Isusove riječi mijenjaju i da polako sazrijeva ta njihova želja slijediti Krista. Kad su njihove nakane otkrivene, nastala je velika borba, naročito s obitelji. Naročito je otac bio protiv njenih nakana. Situacija se pomalo smirivala, dok otac jednog dana nije u njezinoj bilježnici naišao na citat: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14, 26-27). To ga je rasrdilo i ražalostilo jer je svu svoju nadu za oslonac u starosti vidio u Tini i sav imetak je nakanio ostaviti njoj. Tada ju je počeo još više nagovarati da odustane od svog nauma i odlaska za Kristom. Što ju je on više odgovarao, to je ona bila čvršća i odlučnija, a time je i on postajao sve tvrđi. Usred te i takve situacije u kući, Tina je došla u Samostan Svete Marije i izrazila želju za ulaskom u samostan. Vidjevši njezinu čvrstu nakanu, otac je ublažio svoje stavove i obećao joj napraviti kapelicu u kući u kojoj može moliti neprestano, samo da ne ide iz kuće u samostan. Ona je ostala čvrsta u svom naumu, otišla je na 10-ak dana kod jedne od sestara, a za to vrijeme je majka u razgovorima s ocem utjecala na njega da je pozovu da se vrati kući. Tada su opet počele borbe između nje i oca pa je Tina otišla u Zadar kod kume na skoro mjesec dana jer je za odobrenje ulaska u Samostan bilo potrebno održati Samostanski kapitul. Tako je Tina konačno postigla cilj ulaska u Samostan. To je bio trnovit put, pun zapreka, ali sretan ulazak i sretan hod na Kristovu putu. U Samostanu je nastavila s puno žara, mara i ljubavi obavljati svakodnevne poslove kojima je već bila vična. Prionula je uz pouke iz Pravila i liturgijskog života, sv. otac Benedikt je svojim poukama sve više u njoj produbljivao ono što je već u sebi i sama osjećala. Od opatice je dobila posebne dozvole za noćna bdijenja i klanjanja, naročito uoči velikih blagdana, za pobožnost prvih petaka posvećenih Srcu Isusovom i prvih subota posvećenih Blaženoj Djevici Mariji. U noći s Velikog četvrtka na Veliki petak imala je cjelonoćno klanjanje u svojoj sobi. U popodnevnim satima, za vrijeme odmora i šutnje, M. Pija – Klementina bi obavljala klanjanje u crkvi ili u svojoj sobi. Iz kuće je ponijela ljubav prema vrtlarenju, imala je zelene prste i sve što je zasadila bi procvalo i donijelo plod. U vrtu je uzgajala cvijeće i sebi je govorila da ne mora biti najljepši cvijet, ali u svojoj jednostavnosti i poniznosti može uvijek i svugdje biti ljubičica – mali cvijet koji tako lijepo miriše. U tom duhu je na sebe preuzela zadaću da održava habite svojim sestrama čistim i urednim, perući ih na ruke. Od sv. Benedikta je naučila da sve bude u skladu i redu pa se tako u doba kad nije bilo bojlera pobrinula da svaka sestra dobije toplu vodu za kupanje. Kukule, liturgijsko ruho sestara za dnevnu molitvu, su po njezinoj revnosti uvijek bile uredno na svom mjestu. Bila je vrsna vezilja, a naročito u narodnom vezu tehnikom križića. Njezini radovi poklonjeni su papi Ivanu Pavlu II i kardinalu Kuhariću. Dugo godina njezina dužnost je bilo pečenje hostija. Sav trud i napor koji je ulagala u pečenje hostija, prikazivala je za evangelizaciju svih onih do kojih su njene hostije dopirale. M. Pija je ispekla sve hostije koje su kao dar Samostana poklonjene za Euharistijski kongres u Zadru. Bila je svestrana i obavljala je sve ostale poslove koji su u Samostanu potrebni: rad u kuhinji i slastičarnici, u praonici, peglaonici, šivaonici, pletionici.

Zajednica je zahvalna Bogu za život M. Pije i za dobro koje je Bog po njoj dao Zajednici Svete Marije. Počivala u miru Božjem!

Opatica M. Anastazija Čizmin, OSB
Zadar, 27. studenog 2021.