Neznatna, a veličanstvena M. Benedikta Braun

Maria Letizia Braun rodila se 27. rujna 1895. u Šibeniku kao kćer vojnog liječnika Gustava Brauna i Olge, rođene Locas-Saranelli. Sveto krštenje primila je u katedrali sv. Jakova, a prva pričest i krizma podijeljene su joj u biskupskoj kapeli. Studirala je filozofiju u Pragu, a nakon toga i u Camerinu. Nakon završetka studija vraća se u Šibenik i tamo radi kao učiteljica.

Božji poziv osjetila je još kao djevojčica u svojoj obitelji, u kojoj je rasla i razvijala se u kršćanskom kreposnom životu. Na studiju u Pragu 1913., prolazeći uz zidine benediktinske opatije Emaus bila je dirnuta gregorijanskim koralom koji dopirao iz opatije. Odlučila je da će jednog dana postati benediktinka.
Od djetinjstva u krugu obitelji, naučila je biti revna u molitvi, razmatranju, liturgijskom životu i pobožnosti presvetoj Bogorodici. Naročito je bila posvećena osobnoj molitvi u tišini.
U Samostan Svete Marije u Zadru ušla je 26. kolovoza 1928. Samostan je vodio školu za djevojčice u kojoj je radila odmah nakon ulaska. Istovremeno se pripremala za redovnički benediktinski život. Započela je novicijat 9. lipnja 1929. Svoje prve zavjete položila je s velikim žarom 15. prosinca 1930., a doživotne 21. ožujka 1936. godine. Providnost je htjela da dobije redovničko ime Marija Benedikta. Nastojeći opravdati to ime, svim svojim bićem od početka svog redovničkog života težila je biti „blagoslovljena“ i kao vjerna učenica svetog oca Benedikta jako je dobro razumjela benediktinsko načelo u skladu s kojim je i živjela: „Ora et labora“ da se u svemu slavi Bog.

To ju je jasno obilježilo tijekom cijelog redovničkog života, u radu u školi, a posebno u pripremi djece za prvu svetu pričest.

Tijekom Drugog svjetskog rata, M. Benedikta je bila suodgovorna za popisivanje, pakiranje i sklanjanje crkvenog blaga i kad su se već vrata zvonika zazidavala, ubacila je u zvonik  i tako spasila još jednu veliku kulturnu baštinu, čipke, rad koludrica sv. Marije.

 
U Drugom svjetskom ratu samostan Svete Marije bio je u potpunosti uništen i spaljen. Tijekom bombardiranja 16. prosinca 1943. sestre su se sklonile u zvonik. Izlazeći iz zvonika ugledale su užasnu sliku: samostan i crkva bili su u plamenu.

Neke su se sestre pješke uputile u Nin, a M. Benedikta je s još dvije sestre pronašla sklonište u bolnici. Odatle su noću obilazile Samostan i ostajale do jutra kako bi pazile na blago. Uskoro je bio zabranjen pristup gradu zbog velikog broja mrtvih pod ruševinama i opasnosti od zaraznih bolesti. Sa slomljenim srcem morale su sestre napustiti bolnicu i također se uputiti u Nin. Prema odluci nadbiskupa Pietra Munzanija smještene su u samostanima benediktinki na Pagu, Rabu i Cresu. M. Benedikta je s opaticom M. Karmelom te još četiri sestre i dvije postulantice pronašla utočište na Cresu. Tako je Zajednica bila raseljena do kraja rata. Koludrice su, usprkos svih teškoća i opasnosti, uspjele u Cres donijeti neko crkveno ruho, a M. Benedikta je uspjela sa sobom ponijeti harmonij. U svojim sjećanjima M. Benedikta navodi kako joj je bilo teško, daleko od svog matičnog samostana.

Na poziv nadbiskupa Pietra Munzanija, 5. kolovoza 1945. vratila se s dvije postulantice natrag u Zadar da bi sudjelovala u postupku iznošenja blaga iz njegovog ratnog skloništa. Grad je bio potpuno uništen, od luke do Samostana nisu našle puta. Penjale su se po ruševinama do crkve. Tamo su iznutra mogle slobodno gledati nebo, krova nije bilo. S desne strane bila je velika hrpa ruševina. Nakon što su uklonile dio ruševina crkve, na svoje veliko iznenađenje, ugledale su potpuno neoštećen kip Majke Božje Žalosne. Ona je tamo ostala da bi štitila Samostan.

Nadbiskup mons. Pietro Munzani ponudio je sestrama napola srušeno sjemenište „Vicko Zmajević“ kao privremeni smještaj. Kad se Zajednica ponovno okupila, sestre su se dale na posao i od dijela sjemeništa koji im je bio dan na korištenje uredile kuću djelomično pogodnu za stanovanje. To je bio njihov privremeni boravak, a potrajalo je 27 godina.

U međuvremenu je Nadbiskup imenovao M. Benediktu za administratorku zajednice, a 1947. zajednica ju je izabrala prvi put za opaticu. Ovu tešku službu obavljala je do 1972. i bila je odana odgovornosti opatice.

Uvjeti u razdoblju nakon rata bili su teški i teško se živjelo bez ikakvih prihoda. Usprkos državnoj zabrani, M. Benedikta je počela pripremati učenike za maturu i davati poduku iz glazbe, izrađivalo se crkveno ruho, zastave i antependiji. Stizala su, Bogu hvala, i nova zvanja. Zajednica je bila na putu oporavka. Otvoren je i vrtić i radionica veza. M. Benedikta trudila se u mlada srca usaditi redovnički benediktinski duh i podučavati koludrice gregorijanskom koralu.

Uz sve teške brige i težnje ka duhovnom jačanju zajednice, neumorno je radila kako bi se razrušeni Samostan obnovio i ponovno postao dom benediktinkama. U slobodno vrijeme je s učenicama odlazila prikupljati kamenje i komade mramora s ruševina za obnovu crkve. Izgledi za ponovnu gradnju Samostana bili su još daleko, ali ona se nadala protiv svake nade.

Tadašnje komunističke vlasti htjele su od cijelog Samostana napraviti državni muzej, a od crkve koncertnu dvoranu. S dubokom vjerom, borila se protiv takvih nakana uz svesrdnu podršku nadbiskupa Mate Garkovića. Stavila je svo svoje povjerenje u Božju Providnost, u Mariju Majku Božju i sv. Josipa, kome je povjerila cijelu brigu oko gradnje. Tako je počela kucati svojim poniznim molbama na sva srca dobre volje, uključujući i papu Pavla VI. Kao i u ostalim životnim teškoćama i tada bi crpila snagu iz sv. Evanđelja. Za svoj moto uzela je riječi iz Markova evanđelja: „Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.“

U toj vjeri, nadi, povjerenju i strpljenju ustrajala je čitave 23 godine, dok konačno jedno krilo samostanskog kompleksa nije vraćeno Samostanu uz uvjet da se preostala dva krila urede za SICU.

Nakon manje od tri godine rekonstrukcije, kad je datum svečanog ulaska u obnovljeni samostan već bio određen, prilikom prenošenja crkvenog blaga, pala je i slomila kuk. Zajednica se u pratnji svih jugoslavenskih biskupa svečano preselila u obnovljeni samostan, dok je M. Benedikta iz bolesničkog kreveta prikazivala svoju patnju.

   Bilo je to 27. rujna 1970., na 75. rođendan M. Benedikte. Taj datum, 27. rujna ima i imat će za Samostan trostruko značenje:
                   27. rujna 1111. – smrt opatice Vekenege,
                   27. rujna 1895. – rođena je M. Benedikta,
                   27. rujna 1970. – svečani povratak zajednice u obnovljeni samostan.
Povratak iz bolnice naše majke opatice i njezin ulazak u obnovljeni samostan na bolesničkim kolicima bio je pozdravljen glasom zvona sa starog Kolomanova zvonika. To je bilo veliko „Hvala“ onoj koja je za dugih i teških poratnih godina mnogo žrtvovala da bi priuštila ovaj dan radosti svojoj redovničkoj zajednici.

1970. godine Samostan je dobio nagradu tadašnje Skupštine općine Zadar, a 1971. i godišnju nagradu Vladimir Nazor za očuvanje kulturne baštine. Tada je opatica M. Benedikta rekla: „Vijest o nagradi sve nas je iznenadila. Nismo navikle na priznanja. Nagradu Samostanu Svete Marije shvaćamo kao priznanje za koje su zaslužne sve časne sestre koje su u ovom samostanu stoljećima živjele i koje su bile, koliko su god mogle, u službi svoga grada i naroda.“

Nakon što se oporavila, preuzela je upravljanje radovima za temeljitu obnovu samostanske crkve od 1971. – 1980. Zbog njene budnosti i upornih napora, radovi su bili sretno dovršeni za jubilej 1500 godina od rođenja našeg svetog oca Benedikta. M. Benedikta nije mogla sudjelovati ni na ovoj velikoj svečanosti posvete crkve. Gospodin je tražio još jednu žrtvu od nje – ležala je teško bolesna u svojoj sobi i odatle je pratila ceremoniju samo u mislima i zazivala Božji blagoslov na svoju ljubljenu zajednicu.

Kad je već teško bolesna i s teretom godina tijekom 4 godine vodila radove na obnovi zvonika, imala je trajnu želju i nadu doživjeti još završetak cijelog kompleksa sv. Marije. Dragi Bog joj je tu želju ispunio. Krajem ljeta 1985. završena je vanjska obnova zvonika, a 27. rujna, na svoj 90. rođendan, zadnji put je sudjelovala u službi Božjoj u kapeli i u refektoriju. Nakon toga rekla je iz srca poput starca Šimuna: „Sad otpuštaš …“.

Od tog dana ostala je u svojoj sobi i putem sustava zvučnika je bila povezana i pratila gotovu svu korsku molitvu i sv. misu, a svaki dan je primala i svetu pričest. Može se reći da je njezin krevet u posljednjih 6 godina postao oltar s kojeg je svaki dan nudila svoju žrtvu.

     Početkom Domovinskog rata, opatica benediktinskog samostana San Daniele iz Abano Terme u Italiji ponudila je smještaj za starije i nemoćne sestre zbog kojih smo bile u brizi da će doživjeti katastrofu ponovnog rušenja grada i samostana. Kapitul je odlučio prihvatiti poziv kako bi se bolesnim sestrama pružila potrebna dostojna njega.
M. Benedikta je s ostalim sestrama napustila Samostan Svete Marije 25. rujna 1991. u nadi da će se uskoro vratiti u svoj ljubljeni Samostan. Ta želja joj se nije ostvarila. U samostanu San Daniele o njoj su se danonoćno s ljubavlju brinule naše sestre koje su došle kao pratnja. Informacije o zdravstvenom stanju opatice
M. Benedikte na razne načine stizale su iz Samostana San Daniele u Samostan Svete Marije u Zadru.

Vijest o pogoršanju stanja M. Benedikte poslana je Zajednici u Zadar ujutro 15. studenog s pozivom Majci Opatici da dođe u Abano. Opatica Anastazija Čizmin i M. Gregorija Franin, stigavši u Samostan San Daniele 16. studenog oko ponoći, našle su je još živu. M. Benedikta ih je prepoznala i obradovala im se. Još uvijek pri svijesti, primila je svetu pričest i slijedila molitve umirućih koje je predmolila opatica M. Anastazija.

Ujutro 17. studenog 1991. u 9:45 sati Majka Benedikta je mirno preminula. Imala sam veliko duhovno zadovoljstvo da sam joj zaklopila oči i u svoje dlanove primila njenu zadnju suzu za koju mogu reći da i dan danas miriše njezinim krepostima.

Ratni uvjeti dali su jedinu  mogućnost ukopa u Italiji. Prema važećim propisima, prijenos posmrtnih ostataka nije bio moguć prije nego što protekne 30 godina nakon smrti i to se, eto, danas i ostvarilo.

Na komemoraciji koludrice Samostana benediktinki Svete Marije otpjevale su pjesmu „Tebi, majko Benedikta“ za koju je tekst napisala opatica M. Anastazija Čizmin, OSB, a uglazbio ju je Igor Cecić, prof. Zbor učenika Osnovne glazbene škole sv. Benedikt otpjevao je pjesmu „Dona Nobis Pacem“ autora M. L. Lightfoota.

Zadar, 27. rujna 2023.

opatica M. Anatazija Čizmin, OSB