Spomen obilježavanje 40 godina našega povratka iz sjemeništa “Zmajević”

BENEDIKTINKE SVETE MARIJE

PROGRAM

Spomen obilježavanje 40 godina našega povratka iz sjemeništa “ZMAJEVIĆ” u djelomično obnovljeni samostan SV. MARIJE

Zadar, 27. rujna 2010.

PROGRAM SVEČANOSTI
Ponedjeljak, 27. rujna 2010.
Crkva sv. Marije u 19 sati

– Recital  –  Koludrice

– Pjevani program  –  Koludrice

1.     Responsorij sv. Benedikta   (GK)

2.     Regina Coeli   (xxx:)

3.     Velik je Gospodin   (s. Lujza Kozinović)

4.     Veliča    (Ruski napjev)

5.     Ave Maria   (M. Sawa)

6.     Zdravo, Kraljice   (GK, hrv.)

7.     Zdravo Marijo   (GK, hrv.)

– 40-godišnji jubilej zadarskih benediktinki, dr. don Eduard Peričić.

– Kulturno konzervatorski pregled kompleksa sv. Marije, Miljenko Domjan, prof.
Glavni konzervator za nepokretnu  baštinu u  Ministarstvu kulture RH.

– Središnji crkveni  gradski pjevački zbor.

Pjevao je prigodom prijelaza Benediktinki sv. Marije iz Zmajevića u Samostan. Tada su po prvi put zborom upravljali don Jerko Gregov i dr. don Pavao Kero. Do danas tim zborom ravnaju.
I oni slave 40. obljetnicu.

Program:

1.       Hvali dušo moja Gospoda (Odak)
2.       Od Tebe lijepše više nema (May)
3.       Sva si lijepa o Marijo (Kolb)
4.       Zadre grade naša diko

(Juraj Baraković riječi, glazba J. Kaplan)

R E C I T A L

SPOMEN–OBILJEŽAVANJE 40 godina našega povratka iz sjemeništa “ZMAJEVIĆ” u djelomično obnovljeni samostan SV. MARIJE

Zadar, 27. rujna 2010. (ponedjeljak)

Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!

Blagoslovljeni ste vi, oče nadbiskupe Želimire, koji ste došli na ovu spomen-obljetnicu preseljenja nas koludrica sv. Marije.

Blagoslovljeni ste jer Vi predstavljate Crkvu zadarsku na ovu tihu, ali vjerom prožetu
40. obljetnicu povratka iz sjemeništa “Zmajević” u tisućljetni dom kćeri sv. Benedikta
u obnovljenu Sv. Mariju. Zajedno s nama dajte hvalu i slavu Trojedinom Bogu.

Mi se s ljubavlju sjećamo svih plemenitih osoba koje su se po prirodnom tijeku zemaljskog života preselile u drugi život, život s Bogom i sada žive u šatorima Svevišnjega.

Sjećamo se svih koji su pratili Zajednicu, svih uglednih crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika, svih naših divnih prethodnica i svih naših roditelja, prijatelja i naroda Božjega koji nas je pratio molitvom, pjesmom i velikim slavljem!

Blagoslovljen prior samostana sv. Kuzme i Damjana o. Jeronim i o. Jozo.

Blagoslovljen gradonačelnik Zvonimir!

Blagoslovljen izaslanik župana Stipe, prof. Ivan Šimunić pročelnik upravnog odjela za društvene djelatnosti.

Blagoslovljeni svi vi koji ste nazočni.

Ostanite s nama u našem programu i nek nam ovo vrijeme proteče u hvaljenju i slavljenju Boga.
Crkva i Samostan zajednice benediktinski svete Marije u II svjetskom ratu doživjela je razaranje, uništenje. Zapaljive bombe bile su aveti koje su postale razorne stanovnice svetišta, krova i kora, matroneja, kapitula i triju zgrada samostana, te zgrade djevojačke škole.

U tajanstvena spremišta brižne su koludrice pohranile što se moglo pohraniti.
I dogodi se da toga ljeta Gospodnjega 1943, mjeseca kolovoza, kad zadarski nadbiskup Pietro Doimo Munzani u pratnji najvišeg vojnog starješinstva Mussolinieva garnizona u Zadru dođe (valjda već dvanaesti put!) da preuzme sve srebro i zlato Zadra pohranjeno u zvoniku Sv. Marije te ga ukrca u talijansku krstaricu koja je čekala u luci da ga odveze u Italiju, svake hvale dostojna, blage uspomene Madre Tereza Manzoni, gotovo osamdesetogodišnja benediktinka, raskrilila je ruke pred ulazom u kapitul i zapriječila prolaz govoreći:
– Preuzvišeni, mi smo čuvale i očuvale ovu svetinju što nam ju je povjerio Bog, naše sestre, i narod. Mi ćemo i dalje dijeliti sudbinu s Bogom i ovim narodom, makar i umrle na ovom svetom mjestu.
U ime Božje, zaklinjem vas: odstupite! Samo preko nas mrtvih moći ćete naprijed!
– I okupator se povukao.
– A krstarica, prazna, vratila u Italiju.
– A pred zvonikom Sv. Marije, uz ćeliju Većenege
– Uz pohranjeno blago Zadra
– Noću i danju
– Danju i u noć
– Pod kišom i bombama
– Gladne u razvalini
– Benediktinke čuvaju stražu
– Benediktinke čuvaju stražu, naoružane, Božjim znanjem znale su naučeno u pravi čas upotrijebiti: Nisu zaludu odjeknule Pavlove pouke: Ubuduće budite jaki u Gospodinu i njegovoj silnoj moći. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljačâ ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održite se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop – pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja Duha, to jest riječ Božju.
Tako su stražu stražile i zlu odoljele, slabe, uistinu slabe – hrabre žene!
Preživio Kolomanov zvonik postao je Noina arka za koludrice i umjetničko i kulturno blago kako samostana tako i nadbiskupije te riznice Nina i sarkofaga sv. Šime. U mirnim vremenima sv. Šime dostojno stoji u svom svetištu a u ljutim i pogibeljnim vremenima postaje stanovnik Svete Marije.

Providnost je dopustila da se uništi materijalno zdanje zgrade svete Marije ali ne i živuće i kulturno blago Crkve. Nijedna koludrica nije poginula. Sačuvano je sve što je zvonik mogao primiti u svoje krilo. Sakralno blago u utrobi zvonika i živuće blago na prvom katu zvonika u Vekeneginoj kapeli preživjelo je strahote bombardiranja zapaljivim bombama crkve, kapitula, samostana i škole. Sakralno je blago ostalo u zvoniku, a koludrice su morale potražiti sklonište. Prvo sklonište bilo je – ubožište sv. Frane, pa bolnica, a onda su sestre u suzama i jecajima morale napustiti svoj topli dom prepustivši plamenu ostatak još neporušenih zidina i krenule su u NIN – k obitelji Stulić, iz koje je bila koludrica Marija Klementina. Zatim su dobile prostraniji smještaj u obiteljskoj kući Šalov, nasuprot velebnoj crkvi sv. Križa. Potom su sestre raseljene. Primila su ih tri samostana benediktinki: CRES, RAB, i PAG. Mukotrpno putovanje odvelo ih je iz svoje matice u druge benediktinske obitelji.

M. Adalberta:
Išli su, išli plačući *

noseći sjeme sjetveno: Melodija: br. 122 – 4. kitica
vraćat će se s pjesmom *
noseći snoplje svoje.

U tim zajednicama proživjele su gorke dane do svršetka rata, ali uvijek zahvalne za utočište kao tadašnje prognanice, tako i danas živuća zajednica.
Nakon nepunih mjesec dana Madre Tereza Manzoni – kustosica sakralnog blaga umrla je od neprebolne žalosti.
Ruševine su vapile kao sirene i dobre vile dozivale svoje koludrice da donesu utjehu i život u staru postojbinu.

M. Adalberta:
Vrati, Gospodine, sužnjeve naše *
ko potoke negepske! Melodija: br. 122 – 3. kitica
Oni koji siju u suzama, *
žanju u pjesmi.

Kakav li se stravični prizor pojavio pred očima koludrica kada su nakon mučnog putovanja malom lađom ušle u zadarsku luku. Nisu se mogle snaći. Ugledale su crkvu i samostan pretvorene u hrpu ruševina. Sablastan prizor, zvonik strši u nebeske visine poput jarbola na razmrskanoj lađi. Lišen je starih zvona. Ulaskom u crkvu, naravno, preko ruševina zasja im zvijezda. Na poluporušenom oltaru stoji neoštećena Marija, Majka Žalosna. Okružena hrpom kamenja očekuje povratak koludrica. Ona je duboko čuvala to blagoslovljeno zdanje za one koje su ga udaljujući se rastrgane duše položile njoj u ruke. U toj godini Gospodnjoj 1945./6. zadarska je Crkva primila izgnanice u svoje krilo kako je koja već mogla prispjeti. Ali, što je porušeni samostan i crkva mogla ponuditi ? Niti metar natkritog gdje bi i samo jedna koludrica mogla skloniti glavu! U nasljedovanju Krista nisu se udaljile ni pedalj „Tko hoće za mnom, neka uzme svoj križ i neka me slijedi“ i „Sin Čovječji nema kamo staviti glavu“. Tako reče Isus, tako su se još jednom koludrice našle na ispravnom i radikalnom putu zaručnica prognanog i Božanskog zaručnika Isusa Krista. Bile su tisuću posto sigurne da su na pravom putu. No i beskućnici moraju imati kakvo-takvo sklonište jer reče Isus „i ptice imaju svoja gnijezda a lisice imaju svoje duplje“. I što se dogodi? Crkva, nadbiskup mons. Pietro Doimo Monzani primi koludrice Svete Marije u poluporušeno Malo sjemenište “Zmajević”.

Otvori se nova knjiga u koju valja vjerno upisati putove i planove Boga i započe novo razdoblje samostana svete Marije u sjemeništu “Zmajević”. Prizemlje je opremljeno za: kapelu, sakristiju, školu i parlatorij. Prvi kat s vanjskim ulazom za sjemenišnu gimnaziju (4 razreda), drugi kat za radionice i ćelije koludrica i tako zvana „soba od crkve“ tj. blago – riznica i uprava u istoj velikoj prostoriji, a treći kat za veliku blagovaonicu i uokolo razne radionice. Druga strana istog kata za pomladak, tj. novicijat, i opet radionice i još kuhinja, te kamarin koji je bio spremište. U tom novom čudnom samostanu na trećem katu počele su život i najmlađe i vjetar i kiša i propuh. Prozori bez stakla, miševi su u noćnoj tišini šetali do spremišta tražeći hranu, a u ćelijama i umivaonicima snalazili su se u grickanju sapuna i košarica u kojima su mlade držale ručne radove. Bilo im je zabavno jer je o tim dogodovštinama bilo dovoljno tema za rekreacijske razgovore, stavljanje mišolovki, zatvaranje otvorenih rupa, postavljanje raznih kanti i umivaonika na mjesta gdje je lijevala kiša. Bogu hvala, tako je kiša osvježila i prostorije i postelje.

Koludrice su molitvom našle utjehu u psalmima.

Trebalo je imati jaku vjeru, neslomivi duh i postojanu nadu.

I, Bogu hvala, Majka Benedikta Braun, tjerana Duhom Svetim, krenula je u boj
s malom četom krhkih koludrica. Molile su, pjevale su:

M. Adalberta:
Srce mi se udarenō suši kao trava *
i kruh svoj zaboravljam jesti.
Pepeo jedem poput kruha, * Melodija: III a2
a piće svoje miješam sa suzama
Od snažnih jecaja mojih *
kosti mi uz kožu prionuše.

Dolazeći na ruševine, mogle su zajedno s psalmistom jauknuti:

M. Ivana:
Sličan sam čaplji u pustinji, *
postah ko ćuk na pustoj razvalini.
Ne nalazim sna i uzdišem *
ko samotan vrabac na krovu. Melodija: VII c2
Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo, *
žale ruševine njegove.
Tad će se pogani bojati, Gospodine, imena tvojega *
i svi kraljevi zemlje slave tvoje,
kad Gospodin opet sazda Sion, *
kad se pokaže u slavi svojoj,
kad se osvrne na prošnju ubogih *
i ne prezre molitve njihove.

Majka Benedikta je molila:

M. Adalberta:
Gospodine, nemoj sakrivati lice od mene *
u dan moje nevolje!
Prigni k meni uho svoje: *
kad te prizovem, brzo me usliši! Melodija: IV E

“Bože moj, nemoj me uzeti
u sredini dana mojih!*
Kroza sva koljena traju godine tvoje.

M. Tarzicija (zapjeva): int. (d – e – g) VIII g2
Da zapjevam o dobroti i pravdi, tebi, Gospodine , da zasviram.
(i nastavi svirati):

Sve (recitativno):
Nek bude žrtva naša pred tobom danas, da nas pomiri s tobom,
jer se ne će postidjeti oni koji se u te uzdaju.

M. Ivana:

Ant. Nek molitva naša bude kao kâd večernji. (sve ponove)

(M. Katarina i M. Rafaela nose vatru i vinu se visoki kâd)

Psalam 147

M. Ivana:
Hvalite Gospodina, jer je dobar, †
pjevajte Bogu našem jer je sladak; * Melodija: VI ton
svake hvale on je dostojan!

Sve:
Ant. Nek molitva naša bude kao kâd večernji.

M. Vekenega:
Pjevajte Gospodinu pjesmu zahvalnu, * Melodija: kao Psalam br. 112
svirajte na citri Bogu našemu!

M. Ivana i M. Vekenega:

Psalam 96 Gospod Bog, kralj i sudac
Pjevali su nešto slično novoj pjesmi pred prijestoljem Jaganjčevim (Otk 14, 3).
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu! *
Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!
Pjevajte Gospodinu, hvalite ime njegovo! *
Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo,
Velik je Gospodin, hvale predostojan, †
Slava je i veličanstvo pred njim, * Melodija: 112
sila i sjaj u Svetištu njegovu.
Dajte Gospodinu, narodna plemena, *
dajte Gospodinu slavu i silu!
Dajte Gospodinu slavu imena njegova! *
Prinesite žrtvu i uđite u dvorove njegove,
poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove. *
Strepi pred njim, sva zemljo!
Raduj se, nebo, i kliči, zemljo! *
Neka huči more i što je u njemu!
Nek se raduje polje i što je na njemu, *
neka klikće šumsko drveće
pred Gospodinom, jer dolazi, *
jer dolazi suditi zemlji.
Sudit će svijetu po pravdi *
i narodima po istini svojoj.

Koludrice su se danomice u krajnjem siromaštvu čeličile za život s Isusom Kristom. Zanimljivo, bile su jako vesele, a smijale su se i u dopušteno vrijeme rekreacije, a i u drugo ozbiljnije i radno vrijeme. Magistra je morala ponekad upotrijebiti i stroži ton, poneku kazniti npr. klečanjem i radom ne u zajedništvu.
To je bila žrtva ali, takve su bile odgojne mjere jer benediktinka, pa i mlada i najmlađa, mora biti u ravnoteži molitve i rada, ozbiljnosti i razigranosti, studija i stjecanja krjeposti.

Poslušnost uvijek i na svakom mjestu daje pravi ton skladnog života u zajednici, jedinstvo u zajedničkoj molitvi, ustrajan rad te neprestano obraćenje ćudi. Bez tih napora i cilja mlada djevojka nema što ni raditi, ni očekivati u samostanu po Pravilu sv. Benedikta. Mlade koje osjete poziv i upute se pokucati na samostanska vrata, uvijek su one ponajbolje i uzorne među inim u mjestu iz kojeg dolaze i u društvu svojih kolegica. Takva dođe u samostan, a ono iz njezina karaktera izbijaju iskrice nesklada, bunta, sporosti, ubrzanosti,… a magistra hitro reagira i upućuje na drugačije, dublje, ljepše, finije: creature di Signor, no fa cosè, fa un fioreto, prendi un libro, leggi, non far petelogenze, fa tutto con amor per Gesù, prega … Za pouke M. Agneza, magistra, trudila se govoriti hrvatski, a za doskočice lakši joj je bio talijanski.

Godine se za godinom nižu, i eto dođe 1966. kada je trebalo proslaviti 900. godišnjicu od osnutka, koji je ovjekovječen ovako:
– Ja Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije, sin Stjepana kralja, uz pristanak Lovre, splitskog nadbiskupa, i svih biskupa našega kraljevstva, uz suglasnost našeg bana Stjepana i svih hrvatskih velmoža, udjeljujem kraljevsku sloboštinu samostanu Sv. Marije u Zadru, koji je podigla moja sestra Čika. Stoga, ako bi se netko opak usudio nanijeti kakvu štetu tome samostanu, ili mu nešto oteo, neka crkvi četverostruko nadoknadi, a sav posjed podloži kraljevskome sudu… Na dan Rođenja Gospodinova u Šibeniku, ovaj je spis pred svima uručen spomenutoj opatici Čiki.

Papa Pavao VI povodom proslave tog jubileja Svete Marije čestitao je ovako:

„Doista je pravo što ćete taj događaj dostojno proslaviti, budući da je ta kuća pokore ures i dika vašega grada, koji se kroz devet stotina godina brinula da tolikim primjerima podiže baklju pobožnosti i vjere, koja je gajila sjaj građanske kulture, umjetnosti i književnosti pod vidom širenja slave Božje, koja se posvetila djelima ljubavi i dobrotvornosti … prema nauku Evanđelja.“

O visokom jubileju 1966. tj. o 900. obljetnici samostana nadbiskup Mate Garković
čestita opatici Benedikti Braun: Samostan svete Marije … izranja kao naš prvorazredni, religiozni, nacionalni i kulturni spomenik, s kojim bi se s pravom dičio svaki kulturni narod i dostojno bi slavio visoki jubilej …

Hrabre žene kao one pod križem Isusovim tako i benediktinke pod križem uništenog, pod križem prognaničkim, pod križem neimaštine, osokoliše se i vapaji im dopriješe do neba, do vlasti, do ljudi dobra srca i započe obnova samostana.
Tekla je obnova polako i brzo i odredi se dan prelaska iz sjemeništa “Zmajević” u obnovljeno istočno krilo drevnog samostana.

M. Ivana: (bez antifone)

Psalam 122
Obradovah se kad mi rekoše: *
“Hajdemo u Dom Gospodnji!”
Eto, noge nam već stoje *
na vratima tvojim, Jeruzaleme.
Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani *
i kao u jedno saliveni! Melodija: br. 344
Molite za mir Jeruzalemov! *
Blago onima koji tebe ljube!
Neka bude mir u zidinama tvojim *
i pokoj u tvojim palačama!
Radi braće i prijatelja svojih *
klicat ću: “Mir tebi!”
Radi Doma Gospodina, Boga našega, *
za sreću tvoju ja ću moliti.
Na dan Gospodnji, dan 27. rujna 1970. koludrice su se svečanom procesijom predvođene nadbiskupom Marijanom Oblakom, subraćom benediktincima:
o. Martinom Kiriginom i o. Benediktom Celiginom, uz pratnju svih biskupa Jugoslavije, mnogobrojnih svećenika i vjernog puka vratile u svoj obnovljeni dom. Svečanoj procesiji prethodio je, kako je dolikovalo, križ, nosila ga je priora M. Skolastika Večeralo. Opatica M. Benedikta Braun bolovala je u zadarskoj bolnici. U napornim danima prijenosa samostanske imovine pala je i slomila kuk i bedrenu kost. Opatica M. Benedikta na bolesničkom križu svjesna da će djeca – potomstvo sv. Marije, živjeti u miru i da će to potomstvo trajati pred Gospodinom u vijeke, dala je neizmjeran doprinos za život sv. Marije.

M. Skolastika je rekla:

M. Ivana (govoreći):

Nek se zapiše ovo za budući naraštaj, *
puk što nastane neka hvali Gospodina.
Nek se na Sionu – sv. Mariji navijesti ime Gospodnje, *
i njegova hvala u Jeruzalemu,
kad se narodi skupe *
i kraljevstva da služe Gospodinu.

Djeca će tvojih slugu živjeti u miru *
i potomstvo će njihovo trajati pred tobom.

To je bilo još jedna potvrda da je zajednica sigurna u hodu jer križ je nije minuo ni u svečanosti. Povratak se zbio nakon 26 godina, 9 mjeseci i jedanaest dana provedenih u “Zmajeviću”. Kalelargom se prolomio gromoglasni „Tebe Boga hvalimo, Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata“ i zvonjava s Kolomanova zvonika (tek vraćena). Zvona pozdravljaju Mariju i svojim brujanjem kao da ponavljaju: Vekenega ne umire već umirući rađa se …

Zvonjava raspjevano raste, zvonjava u trijumfu ulazi u stari dvor – klaustar tvoj i tako nadmoćno svladava sve prošle jade. Osjeća se i miris tamjana i širi se balzam mira.
Sveta Marija čvrsto stoji da zajedno slavimo mudrost Božju, da sa suncem – Kristom slavimo ovo križno ratno razdoblje jer samo po križu došlo je spasenje svijetu i domu tvom, sveta Marijo.

M. Tarzicija i M. Cecilija:

Psalam 116

Što da uzvratim Gospodinu *
za sve što mi je učinio?
Uzet ću čašu spasenja *
i zazvati ime Gospodnje.
Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje *
pred svim pukom njegovim.
Dragocjena je u očima Gospodnjim *
smrt pobožnika njegovih. Melodija: 504
Gospodine, tvoj sam sluga, †
tvoj sluga, sin sluškinje tvoje: *
ti si razriješio okove moje.
Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne, *
zazvat ću ime Gospodnje.
Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje *
pred svim pukom njegovim,
u predvorjima Doma Gospodnjega, *
posred tebe, Jeruzaleme!

Na kraju SVE:

Melodija: 531

Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu! (+ ponoviti )

Poredati se u polukrug za ostalo pjevanje.

– Stara Zvona (tekst M. Anastazija Čizmin RSB, glazba Franjo Đuraj)

Opatica M. Anastazija Čizmin RSB

Zahvaljujem svima koji ste došli uveličati ovu našu svečanost i koristim ovu priliku da Vas pozovem da posjetite izložbu fotografija Samostana sv. Marije. To je niz u hodu od predratnih dana do danas.

Izložba je u kapitulu, i u dva dvorišna trijema.

Prije 40 godina samostan je bio tjedan dana otvoren za razgledavanje svima koji su za to bili zainteresirani, tako će i ova izložba biti otvorena ovaj tjedan do nedjelje 3. listopada.

U nedjelju, 3. listopada u 8,30 bit će misa zahvale za velika djela koja nam učini Gospodin.