Communio Internationalis Benedictinarum

ORA ET LABORA u vrijeme održavanja CIB-a 2009. godine 

Molitva i rad, te dvije temeljne oznake benediktinskog života u našem samostanu svete Marije u Zadru, uvijek su živo, živo resile tisućgodišnje koludrice. Sve se odvijalo i odvija u slavu Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Molitva je ona koja nas krijepi, a rad nam snaži volju za suradnju s Bogom. Laćale su se sestre raznih poslova: odgajateljskih, školskih, umjetničkih te su nam namrle veliko kulturno i povijesno blago – bogatstvo. Mi u ovo vrijeme, kao glavni radni „zadatak“ imamo rad u SICU. U duhu Pravila našega sv. Benedikta, čuvamo i javnosti pokazujemo predrago nam blago koje su naše koludrice skupljale, stjecale i podizale tijekom 1000 godina, a jednako tako čuvamo i blago koje nam je povjerila Nadbiskupija zadarska. Ljubavni žar za čuvanjem, pokazivanjem kao i predstavljanjem i tumačenjem baštine koja je vezana uz drage nam svetinje, ne jenjava, štoviše, kako prolaze stoljeća, tako nadolazi uvijek iznova novi žar. Za taj nam rad u SICU imamo Pravilnik koji je odobrila Sv. Stolica.
Sestrama je ta obveza na čast i ponos, a nadasve nadahnuće, kako estetsko tako i duhovno. Za sve poslove u SICU: čuvanje, tumačenje eksponata, kao i održavanje prostorija ili bilo koji drugi rad, odgovorna je opatica, koja imenuje svoju zamjenicu kad ona zbog drugih obveza ne može biti u SICU. Radom u SICU benediktinka stječe i pokazuje uslužnost prema posjetiteljima i nastoji uputiti im „dobru riječ“ te svojim ponašanjem svjedočiti benediktinski poziv, način života i ljubav prema svetinjama čija je čuvarica. Taj direktni kontakt s ljudima popraćen je svjedočenjem mnogih hvala i pohvala starijih naraštaja kao i živućih. Dojmovi su mnogi i dragocjeni te se slažu knjige utisaka jedna za drugom.

Prema programu, i SICU je doživjela posjet pažljivih i tihih benediktinki cijeloga svijeta, sudionica CIB-a. Preplavilo ih je divljenje i mistično kretanje među relikvijama, ikonama i svetinjama. Kao tihe sjene dolazile su i odlazile puneći se vjerom, poštovanjem i divljenjem. Ne mogavši zastajati, jer je program tekao dalje, mnoge su se navraćale i krijepile se pohranjenim dojmovima.

Povijest, 13. stoljeća vjera u Hrvata, ustrajnost, lik benediktinke izgrađuje mudrost Božja kroz nauk Isusov, nauk Crkve, kroz Pravilo sv. Benedikta te kroz Pravilnik za rad u SICU. Velikim nastojanjem, uz Božju pomoć, hrabro ustrajemo na putu posvećenja, vjernosti, odanosti i ljubavi prema Bogu, Crkvi u molitvi i radu, kako u samostanskim aktivnostima, tako i u predanom radu u SICU.

Priora M. Anselma Stulić, odgovorna za SICU

Sveta misa

ROĐENJE MARIJINO-SVETA MARIJA ZADAR
Čitanja: Mih 5,l-4a; Ps 13; Rim 8,28-30; Mt 1,1-16.18-23

1.Danas slavimo rođenje Marijino. Kao i svi drugi glavni Marijini blagdani i blagdan Rođenje potječe izvorno iz Crkve na Istoku. Koncem VII. stoljeća uveo ga je u Zapadnu Crkvu Sergej I Papa s Istoka. Prvotno je bio zamišljen kao blagdan posvete crkve sv. Ane u Jeruzalemu. Tradicija na to mjesto stavlja ubogu kuću Joakima i Ane, dalekih Davidovih potomaka, roditelja blažene Djevice Marije. U štovanju Rođenja Marijina treba tražiti duboku istinu naše vjere: dolazak Bogo-čovjeka na zemlju. Bog Otac ga je
pripravljao kroz duga stoljeća. Božanska osoba Spasitelja nadvisuje beskrajno sve sto je čovječanstvo moglo iznjedriti na povijesnom putu. Tako se moze reći da je povijest ljudska, polagano i teško rađanje uvjeta, potrebnih za utjelovlljenje Sina Božjega. Marija je, dakle, na kraju nepregledne povorke, osoba, koja je svojom vjerom i svojim „neka mi bude“ omogućila dolazak Spasitelja svijeta. Njezina je veličina i uzvišenost u njezinoj povezanosti s Kristom. Zato vas sve pozivam riječima ulazne pjesme današnje sv. Mise: „Radosno svetkujmo Rođenje blažene Marije Djevice: iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš.“

2. Rodoslovlje pak s nama dalekim imenima, približava nam činjenicu Kristove ucijepljenosti u ljudsku povijest. To rodoslovlje iznosi pred nas dvije činjenice: prva je ta, da je Bog htio biti potreban ljudskog posredništva kroz svetu povijest Izraela, da bi Sin Božji, utjelovljenjem došao na svijet. Zato je s Abrahamom započeo lozu koja će završiti s Josipom, mužem Marijinim od koje se, iz djevičanskog krila, po Duhu Svetom, rodio Isus koji se zove Krist. Druga je činjenica: Bog je u ostvarivanju svoga plana spasenja za sve ljude, htio u svakom vremenu imati čovjeka za suradnika, posebno članove svoie Crkve, članove novoga Božjega naroda. Svaki čovjek je pozvan u život, zemaljski i onaj neprolazni, u nebu. Svaka osoba je pozvana na put vjere u Sina Božjega, u Riječ, Tijelom postalu, koja nam otkriva Božje očinstvo i dariva sinovstvo u Bogu. Postajemo sinovi po Sinu.

3. To nam otkriva Božje namjere da u svakom vremenu poziva ljude koji će, s jedne strane, biti svjedoci Božjeg zahvata u njihov život, i ujedno svjedoci da su ljubljeni od Boga te se tako po njima utjelovljuje u svakom vremenu u čovjekovu povijest, što više u život svakoga covjeka. Ta sigumost da je živi Bog s nama na putu, što više u svakom našem koraku, u vremenima krize kao i u vremenu uzleta, osobnog i zajedničkog, jest izvor i temelj istinske nade da je svaki čovjek vrjednost za Boga te da čovjek moze Boga doseći. Vi, Benediktinke, ovdje okupljene razmišljate o svojoj ulozi u Crkvi i svijetu. Pitate se ovih dana: „Imamo li mi benediktinke i benediktinci riječ za svijet?“. Koju riječ možete reći našem nemirnom i umornom vremenu? Ta rijec jest nada, nama kršćanimaje povjerena, da je živimo i da je posvjedočimo drugim ljudima, vjernicima i nevjernicima, agnosticima kao i borbenim ateistima. To je stvarnost nasega pluralističkog svijeta. Apostol Petar nas potiče: „Krist Gospodin neka bude svet u srcima vašim te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama…“(1 Pt 15-16). Bog, dakle, na nas računa u vremenu u kojem živimo da ga posvjedočimo svojim životom prožetim evanđeljem ali i da ljudi u nama prepoznaju izvanjski znak njegove nutarnje nazočnosti u nama i u svijetu.

4. Ovo razmišljanje večeras je, dakle, potaknuto i nazočnošću Oca Opata Primasa iz Rima i časnih članica Benediktinskog reda iz više zemalja svijeta. Benediktinke, među nama nazočne razmišljaju zajedno: kako danas biti znak nade u svijetu ranjenom beznađem koji je posljedica suvremenog sekularizma. Kao sto znamo sekularizam (sekularizacija) ide ne samo za autonomijom svjetovnih vrijednosti, već za potpunim uklanjanjem svetoga iz ljudskog života i društva. Suvremeni čovjek opijen znanstvenim i tehničkim napretkom smatra da svijetu nije potreban Bog, a da čovjek svojom moći moze ostvariti sebe, svoje društvo i svijet, koji da bi bio sretan, ne treba Boga. Sekularizirani čovjek ne traži samo autonomiju svjetovnih područja, već se postavlja apsolutom, mjerilom dobra i zla, graditeljem povijesne i društvene sudbine bez ikakva odnosa prema svetome i božanskome.

5. Kolike su zablude takvog životnog pogleda i stava govori nam krvavo XX. stoljeće prožeto ideologijama marksizma, nacizma i fašizma. I današnji čovjek vidi svu ograničenost ljudskih teorija bez Boga u svijetu zamršenih kriza kao što je i najnovija svjetska kriza koja je pogodila i tzv. najbogatije i najsiromašnije zemlje. Čovjek lišen morala postaje opasan za samoga sebe i svoga bližnjega. Više mu nije ništa sveto, ni osoba, ni obitelj, ni društvo, ni budućnost koja je lišena svake nade. Pred takvom stvarnošću i mi u Crkvi, posebno unutar zapadne civilizacije, pritisnuti njezinim duhom, živimo razdoblje straha pred vlastitom budućnošću. Problem se pojačava pred činjenicom drastičnog pada duhovnih zvanja u Crkvi stare Europe i Amerike. Taj strah pokazuje donekle da je Crkvu iznutra nagrizla nevjera u snagu Evanđelja. Posljedica toga je zahvaćenost duhom svijeta što se očituje u mlakom duhovnom životu vjernika ali i u redovima nas svećenika, redovnika i redovnica. U mnogima od nas slabi duh žrtve i molitve u ostvarivanju Kraljevstva Božjega na zemlji. Poniznost i poslušnost u Crkvi danas su najtraženije kreposti, što znači da su u krizi. Zaboravlja se u Crkvi da je svaki kršćanin i cijela Crkva, znak vidljivi koje Gospodin zove „gradom na gori“, a mi se u Crkvi često guramo u neprepoznatljivost – anonimnost koja crkvene ljude zaštićuje od neugodnosti, a zapravo je riječ o dragovoljnom bijegu u nevidljivost kao da je biti redovnik ili redovnica ili svećenik privatna stvar, a ne poslanje pod cijenu moralnog ili čak fizičkog mučeništva.

6. Može li dakle, sadašnje lice Crkve, predstavljeno po nama posvećenim osobama, biti govor nade suvremenom čovjeku. Nije lako odgovoriti na to pitanje. Ako se u svojim biskupijama i svojim redovničkim zajednicama, konteplativnim ili apostolskog otovorenog života suobličimo svijetu, životom i izgledom, necemo moći biti znak nade suvremenom čovjeku. Ali je sigumo da je danas čovjeku potrebno posvjedociti da je Bog živ; da ljubi čovjeka; da je vjera put otkrivanju smisla života i povijesti; da su etika i moral put punom dostojanstvu čovjeka, da je živi Krist u Euharistiji, i u Crkvi izvor života za „umorne i opterećene“; da smo iznova kao i u tolikim kriznim situacijama kroz povijest Crkve pozvani biti „sol zemlje i svjetlo svijeta“ životom i prepoznatljivim izgledom svoga posvećenog ruha. što se više upravo to ostvaruje u našem životu, to ćemo više moći reći da smo znak nade danasnjem ugroženom i zbunjenom ćovjeku. Naša vjernost Gospodinu Isusu bit će zalog novih darova na polju duhovnih zvanja. Trebamo ih zaslužiti vjemošću života Evanđelju i upornom molitvom Gospodaru žetve da nam daruje u Crkvi, svima i biskupijama i redovima nove apostole za poslanje crkve i da nas obraduje nadom da je i po njima živ u Crkvi svojoj. Budimo neumorni molitelji pred Gospodinom na tu nakanu. Amen.

Nadbiskup zadarski, mons. Ivan Prenđa