Izlet u Krasno, Plitvička jezera i Rastoke

Izlet i hodočašće u svetište Majke Božje od Krasna

Srcima punim skrivenih čežnji, isčekivanja, molitava i tihe znatiželje, krenuo je 12. rujna 2009. naš koludrički autobus, uspinjući se uskom velebitskom cestom do svetišta Majke Božje od Krasna.

Bog je rasuo obilna bogatstva na Velebitu, kao da je njegova ruka prosula nad ovim prostranstvima svu svoju ljepotu. Tu je sve blizu, povezano prijateljstvom, sve je jedno, sve je sklad.

Oblačno i pomalo kišovito jutro odražavalo je tihu i smirenu Božju prisutnost i blagoslov. Divili smo se božanskoj prirodi koja nas je okruživala i s divljenjem je i radoznalošću promatrali kroz prozorska stakla autobusa.

Zov, snaga ljubavi Presvetog Trojstva i toplina Marijina srca postajala je u našim srcima sve snažnija kako smo se približavali svetištu. Uskoro smo se zaustavili i izišli ispred lijepe crkve. Ušavši u crkvu i poklonivši se Gospodinu, poredale smo se ispred oltara s lijeve strane. Pjesmama nam se pridružila grupa hodočasnika iz Bjelovara koji su se za susret sa živim Bogom i njegovom Majkom Marijom pripremali moleći i pjevajući na postajama križnog puta. Uz samo svetište sv. misu predvodio je vlč. iz Bjelovara, a koncelebrirao svećenik iz svetišta Majke Božje od Krasna.

Sv. misu započeli smo himnom „Pjesma Majci Božjoj od Krasna“, čije je stihove napisao Milan Pavelić, a uglazbio ju je Franjo Đuraj, u Zadru, 2005. godine.
U propovijedi dotakla me misao o prostodušnosti djece Božje, kojoj i mi pripadamo, i to da je Majka Božja naša mama, a da smo mi njezina dječica koja u svakoj potrebi možemo pohrliti k njoj i zazvati je nadajući se čvrsto njezinoj pomoći, ljubavi i zagovoru. Hvala joj na svim milostima koje nam je izmolila i koje nam je Gospodin njezinim posredovanjem udijelio.

Sv.misu završili smo pjevajući istu himnu.

Nakon sv. mise pješačili smo nedaleko od svetišta na uzvisinu, u restoran, gdje smo ručali posluženi od uslužnog osoblja i uz Božji blagoslov.

Tu u Velebitu, u tišini svetišta Majke Božje od Krasna kao da nalazimo sve što nam nedostaje. Mirimo se sa sobom, sa svim bićima i s Bogom i nalazimo proštenje.
Pohođenje i posjet svetištu Majke Božje od Krasna ostat će mi uvijek u lijepom sjećanju, a vjerujem da je našim srcima dala novo duhovno nadahnuće, nove milosti i dublji smisao susreta sa živim Bogom preko nje, naše dobre, milosrdene, milostive Majke Marije.

Sesear Josipa Hemetek

NACIONALNI PARK PLITVIČKA JEZERA
Jedinstvena oaza prirodne ljepote

U subotnje popodne, umjerenim kilometrima na sat, stižemo u površinom najveći, i vremenski najstariji hrvatski nacionalni park Plitvička jezera. Već u autobusu zamijećena su nasmijana lica sestara!

Bogata šumska staništa, zelena površina i raznolik biljni svijet podigli su nam pomalo pospano popodnevno raspoloženje! Ni osjetno hladnije, ličko vrijeme nije nam moglo pokvariti prvi i letimičan vizualan doživljaj!

Izašavši iz autobusa, kupili smo karte i kao originalna grupa turista zaputili smo se polaganim koracima stazom G2 u dvosatni obilazak Parka.
Ubrzo smo se našli okruženi nizovima plavozelenih jezera, i prvotno prirodno čudo pred kojim smo zastali bio je Veliki slap! Sestrice su brzo posegnule za svojim fotoaparatima kako bi što uspješnije pohranile viđeno!

Odmah zatim nastavili smo hodati naprijed drvenim stazicama i prvo su nas uistinu oduševili mnogobrojni sadreni slapovi koji odasvud izviru, a vodu dobivaju od brojnih rječica i potoka koji u trenu spajanja čine pjenušave kaskade. Baš zbog naglašenog fenomena sadre nije ni začudno da su upravo Plitvička jezera uvrštena u Popis svjetske prirodne baštine UNESCO-a.

Ponovno su se mogli čuti bljeskovi fotoaparata sa svih strana… Pomislih: Fotografije će biti lijepe uspomene jednoga dana…
A da Park nije bogat samo florom već i faunom, brzo smo se uvjerili susrevši pastrve i patkice koje su nam se približavale jer su navikle da im se baci komadić kruha. Upravo taj dodir sa životinjicama, meni je pružio neponovljiv doživljaj prirode!
Naposljetku smo se uputili na opuštajuću vožnju brodom, jezerom Kozjak, i već pomalo iscrpljeni nadali smo se brzom ukrcaju u autobus na sjedeća mjesta, kadli, iznenađenje!

Još stotinjak drvenih stuba koje čekaju samo na nas!

Malo pomalo, korak po korak, uspjeli smo ih premostiti, i neočekivana a istodobno potrebna rekreacija pridonijela je otvorenijem apetitu za dogovorenu večeru u vodeničkom naselju Rastoke!

Tihana Olujić

Vodeničarsko naselje – Rastoke

Vodeničarsko naselje – Rastoke smješteno je na mjestu gdje se modro-zelena voda Slunjčice ulijeva u rijeku Koranu u dužini od 600 m, preko niza sedrenih barijera i slapova od kojih svaki nosi svoje ime ( Buk, Hrvoje, Vilina kosa, Konjski rep ). 

U ovo slikovito naselje došli smo nakon razgledavanja Nacionalnog parka Plitvička jezera i ovo mjesto kao da je bilo zaključak našeg popodnevnog izleta jer jako podsjeća na Plitvice, možemo reći – Male Plitvice.

Veliki dar za nas je bilo to što nije bilo drugih gostiju i tako obgrljeni ovim lijepim mjestom mogli smo potpuno biti u Duhu naše zajednice sestara.
U parku nas je dočekao bogat stol domaćih specijaliteta toga kraja: uštipci, gibanica, domaći napitci,… Zatim smo razgledali eksponate starih zanata slunjskog kraja postavljene u izložbenim prostorima, stari mlin iz 18. st., staru izrupanu bačvu ispod slapa gdje se je nekad tukla i prala roba i tako smo mogle predočiti kako se je nekad živjelo na ovim prostorima. Priroda je zaista neopisivo lijepa, slapovi, slapići, travnjaci,… Nakon razgledavanja smjestile smo se u konobu gdje smo blagovale domaću hranu, ribu iz njihovog malog uzgajališta ribe.

Obitelj koja se brine i održava ovo naselje, zaista velikim radom i trudom na ovaj autohtoni način, čuva našu kulturnu baštinu, održava tradiciju i predstavlja široj javnosti blago našeg seoskog prostora.

Mogu zaista kazati, a vjerujem da bi i sve ostale sestre potvrdile, da smo na ovom prostoru osjetile, istražile i opustile naš Duh u Gospodinu.

M. Katarina Teskera